Legenda o radničkom prdežu

Vjerojatno ste negdje upamtili priču o povrću koje je doneseno u Europu kada su ekspedicije krenule za  Novi Svijet. Vjerojatno znate i da je grah također iz Amerike. No, ne znam jeste li svjesni zašto se baš grah veže uz radnike.

Kada su, naime, prvi istraživači donosili razne plodove iz Južne Amerike, nije se odmah znalo kakvo je to smiješno, bljutavo sjeme. Mnogi su ga, ponukani pričama da to jedu u Novom Svijetu, probali, onako s mahunom. Nije baš najugodnije iskustvo i primjerice, negdje je u povijesnim analima zapisano da je papa Klement VII. zatražio od svojih prijatelja znanstvenika da razmnože i istraže tu čudnu sjemenku koju su mu na dar donijeli hodočasnici iz Španjolske. Vrlo su zanimljiva pisma koja opisuju pokušaje pripreme ukusnog jela iz odvratne, bljutave opne u kojoj je sjeme, zapravo, sasvim pristojna okusa i povrh svega, hranjivo.

Grah se već tijekom XVI. stoljeća proširio Europom iz jednog sasvim feudalnog razloga: naime, tadašnji vlastodršci vrlo su brzo zaključili da radnici koji jedu kašu ili čorbu od graha rade tri puta duže od radnika koji bi jeli zobene kaše. U jednu ruku, tako obična stvar poput sjemenki graha dovela je do procvata feudalizma i do razvoja suvremene bogate Europe, industrijalističke i imperijalističke. Otud, je li, veza graha ne samo s radništvom, nego i s vojskom.

Danas je grah skupni naziv za dvije bliske vrste povrća, u nebrojenim desecima varijanti, a ako vam kažem da je Kina najveći svjetski proizvođač graha, sve će vam se samo kazati o njegovoj vezi s radništvom i industrijskim uzletom.

Sirotinja ne vjeruje u grah

U nas, pak, sindikalni grah, posljednjih godina je lagano pao u zaborav, baš kao što su rad i industrijalizacija pali u zaborav. Posljednji divovi domaće industrije, poput mostarskog Aluminija, na izdisaju su, željeznica, krvotok industrije, iscjepkana je i degradirana, domaće elektrane su mahom zastarjele i opasne po život, primjerice, da se Europsku uniju pita, sutra bi nas pustili da se priključimo samo da pozatvaraju naše termoelektrane. Ne jer su ljubomorni na njih, nego jer su opasne. Nije da je Zeničane itko pitao kako je njima inače.

No, u nas nije samo grah pao u zaborav. Potpuno je zaboravljen srednji, noseći stup suvremenog društva, radnički sloj. Danas, kada će dobar dio nas pokušati provesti popodne uz roštilj, po mogućnosti na otvorenom, uz rijeku ili potok ili jezero, je li se tko pitao za ove što moraju raditi na Praznik rada?

Ne mislim na policiju, ne mislim na medicinsko osoblje, ne mislim na novinare, ta zanimanja su ne samo zanimanja, nego poziv, i svjesno pristaješ na kompliciran život kada se želiš predati drugima na uslugu. Mislim na sve one koji su prisiljeni raditi ne samo na Praznik rada, nego i nedjeljom. Ne govorim o vjerskim razlozima, općeprihvaćeni dan odmora je nedjelja, čak i u zemljama koje o nedjelji ništa specijalno ne misle. Da, prošli sam Praznik rada proveo u prijestolnici Turske i ti ljudi itekako cijene rad, makar radnička partija odavno nije glavna. Tu feštu treba doživjeti, i tisuće ljudi na ulicama, i ulične svirače, bubnjare, plesače, šarene nošnje svih onih pridošlica u Tursku s istoka, slike Mustafe Kemala posvuda...

Ne valja radit samo nedjeljom, nego vazda

Nije da su u nas radnike koji ne moraju raditi na Praznik rada, ili bilo kojom nedjeljom zaboravili. Da ovdje budem krajnje iskren, osobno sam stava da je Bosna i Hercegovina savršena zemlja za uvođenje četverodnevnog tjedna, jer imamo tradicijske vrijednosti koje poštuju i petak i subotu i nedjelju, a nije baš da volimo rano ustajati, i da radimo četiri dana u tjednu po deset sati, nitko ne bi požalio.

Žalimo, mnogi od nas, što se radi deset sati dnevno, sedam dana u tjednu. Pa čak i na Praznik rada. Zaprepastio sam se kad sam saznao da piljara u mom kvartu radi na Praznik rada. Zašto? Kome će to zafaliti kinderjaje ili monteodcota ili tepsijaš ili grilonke posrane? Zašto te majke ne mogu biti s djecom na Praznik rada? Zašto ti očevi ne mogu pametovati kako bolje kuhaju od majki dok, zapravo karboniziraju ćevape na roštilju?

Nemojte misliti da se ugostitelji ili trgovci ne bune. Posljednjih dana pokrenuli su virtualni prosvjed, no ukoliko se mene pita, malo je to. Zaboli Novalića i Viškovića neka stvar za trgovcima ili konobarima, što će onda značiti jedna blesava anketa?! To je isto kao Facebook revolucija, nema neke sreće od toga. Treba više. Treba u štrajk.

Ne znam jesi li ikad radio u tercijarnim djelatnostima, ali zanima me da razmisliš, danas-sutra, kada se radnici kafića i trgovina pobune i odluče svi generalno u štrajk nedjeljama i praznicima, hoćeš li biti jedan od onih koji viču na sav glas protiv blokiranih cesta i željeznica kao kada se drugi radnici bore za svoja prava? A bolje im je da se pobune prije nego kasnije. Nego, hoćeš li ti biti taj koji će prigovarati kad poslije svete nedjeljne mise ne možeš na sladoled i sok s obitelji? A bio bi red da i konobari imaju obitelji, znate. A kako ćeš pravit dicu ako si zarobljen za tezgom, ako si zarobljen u šanku?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.