Kako sam sebi pao u očima

Bila jednom davno, ma ne davno, proljetos, zgodna prilika da kupim lijep komadić zemlje, ne pretjerano skupo, jeftinije nego što bi prodali ovi što su odavno preko granice, a opet, nešto skuplje od polulegalnog placa kakvog bi ti uvalile gradske vlasti u Mostaru (koje su i same legitimne, ali ni legalne ni zdravorazumske). Uostalom, državnu zemlju nije sigurno ni kupovati u Mostaru, ovdje još ne znaš jel Partizansko groblje partizansko ili biskupovo.

Taj je zemljišno-knjižni deal za rješavanje stambenog pitanja kolumniste papka i njegove bolje polovice upravo navedeni par proletera odlučio riješiti uzimanjem kreditnoga zaduženja, dakle, spale mi gaće, jer gaće same spadnu kom je suđeno da ga j... Jel. Sve uredno, ugovor, hipoteka, kredit, kamen o vrat... Inače, riječ hipoteka je u antičkoj Grčkoj bio naziv za bijeli kamen koji bi stavili na dužničku njivu. Da svak zna tko je naj...o

I tako taj kredit legne na moj račun i stane se kiseliti, jer u Bosni i Hercegovini kad rade testiranje za upis u osnovnu školu, svi budu upisani, ali onima koji padnu na ispitu u dnevnik stave napomenu da su to ovi "za rad u javnim institucijama" i tako, mi čekaj na grunt na poreznu na ovo na ono... Taj novac stajao na računu i jednom prigodom, dok sam ja, gore navedeni kreditni papak, pretakao sa šuplje na praznu karticu i obratno, uprati jedna krasna, zgodna bankovna službenica tisuće koje "nako razbacane" leže na mom računu.

Znam što si radila prošlog ljeta

Preskočit ću ljubavne detalje nebitne za ovotjedni tekst, uglavnom, službenica se meni otvoreno krene nabacivati i to je dalje išlo do mjere da sam ja početkom jeseni se pravo uživio u ideju da posjedujem lik i telo Apolona.

Otprilike istodobno s mojim uživljavanjem u božanstvenu komediju naziva "kakvo telo Igor ima" dođe jednog radnog dana plava kuverta sa svim potrebnim rješenjima i supruga i papak ljepotan jednog sunčanog jesenjeg dana isplate tu zemlju i počaste raju jer nismo više grofovi bezzemljaši, sad smo punokrvni grofići, nas dvoje proletera... Opet tić golać, ali si u gruntu tić golać.

Neki dan tako ja navratim u banku, dam ovoj slatkoj bankovnoj udvaračici karticu, ćiju ćiju guguće ona, ćiju ćiju gugućem ja ćiju ćiju TUP! Prostrijeli me službeno, pa jeste li pogriješili karticu, otkad smo na Vi, srećo, jeste li pogriješili karticu, gospodine, ama nisam, ženo, štam' persiraš... Otkad smo mi prošli te fuke pornalnosti, pardon puke formalnosti...

"Što biste učinili!? Nemate mnogo novca za isplatu", i dalje me strijelja ona pogledom.

A normalno da nemam, moj ti je račun vazda prazan, otkud meni pare, jadan posao, kolumnista, papak, zeljanica mi omiljena pita, voda omiljeni alkohol... Smrt fašizmu i tako ta proleterska spika.

Nisi ti ružan, samo ti fali para

Ode moja skrivena ljubav s okretanjem sata na zimsko računanje vremena, ono, preko noći. U trenu prestanem razmišljati o sebi da sam Apolon, nekoliko dana čak nisam zube prao, bilo mi se muka pogledati u oči.

Učite na primjeru kolumniste papka, kreditno sposobnoga, ali ljubavno itekako nesposobnoga. Otkako sam ostao bez tih novaca na računu, dobio sam šest kila, podočnjake, naborao se oko očiju, a i sijede mi se već u tisućama broje.

Razmišljam tako da se zavalim u jedan dugoročni kredit, ne osobito namjenski, više onako da ga uzmem i vraćam, a da novci leže na računu, čisto kad skinem gaće, da sponzoruše imaju što vidjet...

Što kako mogu, ma daj, sva nam se zemlja pretvorila u dobar si onoliko koliko imaš. Ja evo, govorim pet jezika, imam telo Apolona, ali nešto kontam, bilo bi bolje imati tijelo Hermesovo, ako i račun dođe s njime.