Ima li još puno, papa Štrumpf?

Svaki put kada bi se popularni likovi iz sveopće poznatog crtića o Štrumpfovima zaputili na neko epsko putovanje, ovo se pitanje ponavljalo i stari Štrumpf bi bez zadrške slagao: - Još samo iza ove okuke.

Naravno da bi se putovanje još otegnulo, do neke sljedeće Gargamelove spačke. Mi u Bosni i Hercegovini, naprotiv, kao da živimo u tom crtiću i dan danas. Taman kad se čovjek ponada da smo prestali pričati o novim nepravdama i podjelama, dogodi se nešto što nam probudi međusobne animozitete.

Na Nürnberške procese (gramatički nacisti, provjerio sam, ovako se piše na hrvatskom) Nijemci su reagirali u stilu - samo nek završe, znamo da smo pojeli govno, pokrijmo se ušima po glavi i tiho pređimo na nešto sljedeće. Dan-danas posipaju se pepelom, a o jednom sličnom njemačkom genocidnom procesu pisao sam i prošlog tjedna (usput i elaborirao o našoj perspektivi, je li, da ne moram danas).

Ipak, u Drugom Svjetskom Ratu Njemačka je izgubila, a pobjednici su ti koji pišu povijest. Upravo iz tog razloga nikada nitko nije procesuirao zločin u Dresdenu, brojne sitne ruske zločine, radničke kampove za kosooke stanovnike Sjedinjenih Američkih Država. I tu je onda ta priča završila, mic po mic, plaćali Nijemci reparacije, onda i to prestalo i danas će vas na svaki spomen njihove stravične prošlosti pogledati u čudu – dobro, zar to nismo riješili. OK, krivi smo, nećemo više. Mi smo preboljeli, istrpjeli stid, pregrmjeli i idemo dalje, sada smo nositelji borbe za bolje sutra.

Hoće li ikad, Papa Štrumpf?

Kod nas, na žalost, rat nije završio, prekinut je u prijelomnom trenutku. Istina, ne žalim što je prekinut, ma kako god, želio sam prekinuti mračno djetinjstvo što prije i stoga sam zajedno sa svojim vršnjacima, sazreo nevjerojatno rano. Međutim, napola prekinuti rat ostavio je brojne klinove da nam podmeću, možda i namjerno. Sjetimo se samo da su pred Haaškim sudom osuđene osobe bile i dijelom prve poslijeratne vlasti.

Konačno smo dočekali prvi prijelomni trenutak, da se završi proces i onom kojeg u svijetu zovu "bosanski mesar". Prvi bih upitao: Ima li još puno, Papa Štrumpf? I vjerojatno bih dobio isti onaj prokleti odgovor, tu smo, još samo iza ove okuke. A ima još puno. I pritom ne mislim na patnje koje nikad neće zacijeliti za muslimane Prijedora i okolice, za sve stradale u Srebrenici, za njihove obitelji...

Proteklih dana konačno je završena priča oko dvorišta Fate Orlović. I na svjetlo je iznijela sve naše zlobnosti kojih nikako da se riješimo. Priča oko Fate Orlović je priča oko privatnog vlasništva, nepravde jedne institucije nad jednom ženom. Prigoda čini lopova, do itekako dobro znamo, a vjerske institucije nisu iznimka. Uostalom, sveti Petar se na isti način 'ogradio' od Isusa.

Ali sve što se dogodilo nakon sudske i istinske pobjede Fate Orlović u nas se izrodilo u novu eksploziju nacionalnih tenzija, prijetnji smrću i novim zločinima nacionalnog utemeljenja...

Ima li još puno, Papa Štrumpf? Možemo li mi naučiti da to što smo Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Englezi, Nijemci, ništa nas to ne čini posebno značajnim? Tebe i mene muči što nemamo petiljada u padže, a ne što smo ove ili one nacije. A ni petiljada nam ne bi trebalo, na kraju krajeva, da imamo dom, režije, hranu, zdravlje, obitelj... nastavi niz.

To mi ne daje uvjerenja da ćemo još skoro krenuti naprijed kao Nijemci poslije Drugog Svjetskog Rata. Evo i neka su završeni Haaški procesi, i dalje imamo na desetine sličnih, koji će se otegnuti unedogled pred domaćim sudovima, još više opterećenim ljudskim prizmama predrasuda.

I have a dream

Ipak, da ne duljim o temi o kojoj sam još prošlog tjedna pisao, što nam je činiti, nije teško. Oprosti, pogriješio sam, ili u našem slučaju, jeste, bio je genocid, veliko oprostite za grijehe naših predaka, ali idemo sada graditi zajedničku budućnost.

Jedino što mi u svemu ovom našem otužnom procesu prihvaćanja svojih propusta i ljudskih ograničenja daje istinsku nadu jest da sve više i vas počinje da mrmlja: Ima li još puno?

Naime, kada je prije deset godina Mladić uhićen i poslan u Haag, širom Republike Srpske mogli su se vidjeti prosvjedi, transparentni, poruke podrške sada već osuđenom ratnom zločincu.

Jučer, jedan transparent u Banjaluci. Jer, budimo realni, i vama je pun kufer. Žrtve zaslužuju pravdu. Ali svi mi zajedno zaslužujemo da živimo. U sadašnjosti, da gradimo budućnost. A prošlost da prepustimo katarzi, zarastanju i prihvaćanju vlastitih slabosti i ograničenosti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.