Dvolični svjetski policajac

Ne znam koji me vrag nagovori da pokušam okupati dva psa lutalice, mislim, naše lokalne sođeve. Možda sam se smilovao na njih zbog vrućine, možda jer znam da s dedom iz susjednog ulaza odu do Tepe, pardon, urbane tržnice, pa tamo pokupe svakakvih mjesnih 'miomirisa' i onda kad se meni obraduju i još me poližu, onda i ja smrdim na 'miomirise' s Tepe, pardon, urbane tržnice. Pa se sam sebi čudim odakle mi smrdi trula rajčica ili ne znam, patlidžan.

Vjerojatno me vrag sam nagovorio na taj sukob s dvije džukele, u kojem smo i supruga i ja ostali ranjeni, što fizički, što psihički. Nakon satak borbe s manjim od njih dvoje, sušenja, cviljenja, režanja, hrvanja, budala ja se ohrabrim i pomislim da ću i većeg jednako hrabro svladati. Drugi satak završio sam na podu, mokar do gole kože, izmoren, iscrpljen, a supruga je smogla samo snage da i drugom lokalnom čuvaru otvori vrata, onako napola suhom, da iziđe na dvorište...

- Nema veze, godit će im isparavanje vode s krzna na ovoj vrelini – pomislih dok sam ispuštao zadnje jecaje, na podu potpuno mokrog hodnika.

A to su bila samo dva psa.

Amerika i Engleska...

A zamislite tek sukob s ljudima, kako je to veliki umor i za dušu i za tijelo. To je u konačnici i bio razlog da kandidat i vjerojatno budući američki predsjednik zakopa ratnu sjekiru s J.D.Vanceom, koji je još prije par godina bio ključni zagovornik politike 'never Trump', a sada je drugi čovjek njegove kampanje.

Ne znam, ali u želji da učine Ameriku opet velikom, što god da to značilo u postkolonijalnom razdoblju, oba su postali svjetionici laži u Americi. OK, nije to laž, to je alternativna istina, ali kao i da je laž. U Sjedinjene Države danas se nitko više ne ugleda, doživljavamo ih nužnim zlom, a na njihove političke i gospodarske poteze svi gledamo s prijezirom, gotovo jednakim kao i kineske ili ruske.

Sjedinjene Američke Države srozale su se još u vijeme veličanstvene pandemije, kada su upale u potpuno rasulo, što zbog cijepljenja, što zbog prekinutih lanaca opskrbe osnovnih životnih potreba suvremenog čovjeka. I pritom se nisu srozali samo republikanci, sjetite se one afere s Bidenovim sinom Hunterom, oko Ukrajine i Kine i poslovnih malverzacija. Svi su oni prste u pekmezu imali.

Mit o knezu V(o)lodimiru

Na krilima upravo porazne međunarodne politike svjetskog policajca SAD-a u Trumpovoj eri, sovjetski, oprostite, predsjednik Ruske Federacije Putin odlučio je ostvariti 'vekovni' ruski san koji su sanjali još od vremena Otomana – držati Krim u svojim rukama. Otud legenda o svetom Vladimiru koju, zanimljivo, svojataju i Rusi i Ukrajinci. Vladimir Svjetoslavić, krsnim imenom Vasilij, prvi je zapisani vladar Novgoroda i kasnije Kijeva.

Prava je istina da je on nerijetko postupao po nalozima drugih azijskih vladara, čisto jer mu se dalo, za novac i slične benefite većih azijskih vladara, kanova i sultana. Ali to danas nije ni Rusima ni Ukrajincima bitno, kad se sjeme rata već posijalo. Rat u kojem su Sjedinjene Države pokazale svoje pravo samodopadno i dvolično lice pa su malo pomagale Ukrajini, a malo Putinu, jer dok su Ukrajince najprije ohrabrili da se sukobe s Rusima prsa u prsa, kasnije su upravo pomogli Rusima, prvo podizanjem cijene nafte na međunarodnom tržištu, a potom i motivacijom Kine da postane čvrsti ruski saveznik, mada se u sovjetsko doba ovi i nisu pretjerano voljeli.

Rat u biblijskom trokutu

Na krilima dvolične Bidenove Amerike ohrabrili su se i bliskoistočni voždovi, započeti rat u kojem su praktično žrtvovali čitav palestinski narod zarad vlastitih interesa, tko zna čime motiviranih, a ponajmanje željom za suverenom palestinskom državom.

SAD su se dvolično ponijele i u ovom sukobu, dok su s jedne strane slale humanitarnu pomoć u pojas Gaze, istodobno su slali rakete Bendžiju. Istom Benjaminu protiv kojeg se vodi niz kaznenih procesa, istom Benjaminu protiv kojeg se podignulo pola Izraela, ovog demokratskog, istom Benjaminu koji je teroristički napad iskoristio da s lica zemlje izbriše palestinski narod.

Dvolično je Amerika igrala i prema Saudijskoj Arabiji, prisilivši ih zavrtanjem ruke da pokleknu pred Izraelom, e ali zato nam je sada gorivo svima skuplje i izmišljamo ekološke rudnike litija, jer i Arapi su rekli, možete nas natjerati da volimo Izraelce, ali nas ne možete natjerati da prodajemo jeftino gorivo. I sad gorivo opet svi kupujemo od Rusa, neizravno financirajući kroz poreze obje strane Ukrajinsko-ruskog Rata.

Mir u svijetu

Na kraju, sjetite se ona dva psa lutalice s početka teksta i moju dobru namjeru da ih osvježim. Put u pakao popločan je dobrim namjerama, tako sam i ja pao nakon bitke s dva psa lutalice, koji su možda i prvi put u njihovim životima čestito okupani. O, kako naivan sam mogao biti!

Jednako naivan kao i pola Sjedinjenih Država, koji ne vide jasnu namještaljku oko pokušaja atentata na Donalda. Sve je bilo filmski precizno, do detalja da je bilo potpuno neprecizno. Propusti osiguranja enormni, motivi napadača zamagljeni, samo je ishod – Trumpova pobjeda, nepobitan.

No, realno, što mi možemo naučiti iz svega ovoga? Ukrajina je bila ogromna, metalurška i prehrambena velesila, energetski samostalna, politički neovisna. Samo je Bidenova dvolična administracija uspjela oboriti je na koljena. Nije da mi nemamo sličnih primjera te administracije – od sarajevske zračne luke, preko južne plinske interkonekcije – američka administracija tu je obično pokazivala tu svoju prilivodašku politiku, motiviranu jedino interesom američkog gospodarstva, odavno posrnulog i sada spremnog da iznudama po svijetu zarađuje sitniš, onako, stihijski, sporadično.

Trump će, sve je očiglednije, pobijediti na predstojećim izborima, a onda će ponuditi ultimatum i Rusiji i Ukrajini – Arapi će ponovno krenuti s vađenjem nafte, čime će oboriti cijenu ruske manje kvalitetne nafte, a Ukrajini će zavrnuti financije. Nije ni najmanje pravedan kraj rata – ali sjetite se, američka politika je već odavno takva. Dayton, Ohio, sporazum nepravedan i prema Srbima i prema Hrvatima i prema Bošnjacima. Jer imala je SAD neke preče financijske interese.

Mi, pritom ne mislim na Zapadni Balkan ili BiH, mi u Europi ima da se utješimo lijepim mislima i mirom u svijetu. Dobro, možda ne baš mirom, Amerika nema interesa na Bliskom Istoku ili u Mjanmaru ili u srcu Afrike... No eto, nek je mirna Bos... mislim Europa.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.