Cvrčkova zimnica
Na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi, ovi što prave zimnicu i, jel... Ovi drugi. Iskren da budem, ja se naježim od same pomisli da su mi ruke prljave, stoga paničarim na sami spomen poljoprivrede, haubu automobila podignem samo kad radimo tehnički pred registraciju, a smrtno se bojim guljenja paprika za ajvar. Velim smrtno jer... Koji je ono mudrac rekao da je život zapravo rodiš se, skuhaš tridesetak ajvara i kapak?
Čitavo ljudsko društvo zapravo je produkt ovih dviju vrsta ljudi. Nikakvi kraljevi, vojskovođe, mudraci, prosjaci. Samo ljudi koji rade zimnicu i koji je ne rade. Zimnica je glavni resurs u poznatom Svemiru, uokolo brojnih astronomskih jedinica i svjetlosnih godina, stoljeća, eona.
Homo Zymnicvs
Mislim, da se razumijemo. I ja volim kiselih paprika, kornišone da grickam uz kobasičičice, kupusa sitno sjeckanog uz grah, pekmeza na krišku kruha, uz maslac, volim domaći sok na razrjeđivanje, mada slomim jezik svaki put na ovoj genijalnoj jezikotvorini. Volim posebice onaj sirup od cikle, koju moja mater uporno zove cvekla i onda se mi tu zakačimo elaborirajući reče li se ortodoksno po zveketu ili novovjeko po umilnosti. Dakle, nije problem u zimnici, ona je nasušni naš svagdanji resurs. Ne živi čovjek samo o kruhu. Što, kad je zimnica ko duša!?
Tip ljudi, rasa, vrsta, rod, genus koji radi zimnicu živi u uređenom društvenom poretku, tu se zna kad se ustaje, kad se ide u polje, tu vlada agrarno-lunarno-sveopće božansko biće koje je čovjeku kao posebnom izabraniku među svim rajskim hajvanom povjerilo znanje o pljevidbi, kopanju, gnojidbi, motanju, rezidbi, ubiranju, sječi, peči i kiseliči.
Ti ljudi žive u poretku uređenom i osiguranom, ušteđevinama, smjenom dana i noći, smjenom godišnjih doba, ali dovijeka u iskonskom strahu što će biti, kako će biti, strah ih jede i strah ih jebe i strah im bude kao ćebe za hladnih zimskih noći, kad im dosadi, jednostavno, smuči im se i od planiranja i kuhanja i kiseljenja i plođenja i množenja stada budućih kiseliša.
Homo Lvdicvs
Mislim, lako vam je prepoznati takve, rade na traci, ako nema posla na traci, odoše oni vani, u Njemačku ili Irsku, gdje ima materijala za zimnicu, gdje se ima što ukiseliti.
Ovaj drugi tip je nepredvidljiv. Ti s njima ne znaš jes pošo il došo, ne znaš gdje si sutra, koji je plan za zimu, kad nema posla nadničarskoga. I njih ćeš sresti u granapu, ali neće biti na kasi, osim ako ih muka i nevolja nisu tu zarobili. Skužat ćeš ih da nose korpu u ruci i unutra jedna tegla ajvara. Ili kornišona, malih ljutih.
Ti ljudi brinu, ali čine to sami, u mraku, širom otvorenih očiju, tražeći izlaz, makar virtualni. Ti ljudi popiju pivo na prazan želudac. Daju čudne, zamišljene odgovore, i kad ih ozbiljno pitaš za mišljenje, ne znaš seru li ili te brižno prate. Ti ljudi nisu bh. političari, bh. političari bi najradije da sve ostane kako jeste, dok oni gomilaju, zimnice, kuće, vikendice... Ti ljudi nisu bh. sirotinja, sirot je čovjek koji je izgubio plan, a ovi ljudi plana nikad nisu ni imali. Oportunisti, to su oni, koji jamiju kad skuže priliku.
Čitava povijest, velim, nastala je na temelju ovih dviju vrsta ljudi - jedni koji bi ustajali uvijek u isto vrijeme i mamurni gazali po poljima i kopali, plijevili, čupali, sadili, sijali. I drugi, koji bi maštali o paralelnim svjetovima, uživali u lahoru zelenila na vrelom ljetnom suncu i kad bi im se pružila zgoda, gricnuli bi zimnicu. Koju bi kupili na kredit, koju bi pronašli bez nadzora vlasnika, koju bi posudili praznim obećanjima, koju bi oteli, jbg, ono kad ti se jede zimnica... Postoji teorija da je Cezar s vojskom upao u Rim jer mu se nije svidjelo kako Gali kisele luk. On je volio samo kako je to radila njegova mama. Tu ga je, na kraju i đavo odnio, jer ga je Brut izbo nožem koji je decenijama bio u njihovoj familiji, za zimnicu, dabome.
Ali krajnja linija je da postoje ljudi koji previše brinu i useru sebi ionako prekratak život, i ovi drugi, koji egzistiraju u valovima, od prilike do prilike. Sinusoidno. I ne trošeći jesen na pravljenje zimnica. Nego, koliko ti jako voliš zimnicu, to je pitanje.
