Balkanske nacije i njihove osvajačke aspiracije

Ne vjerujem da ste fan Zvjezdanih staza, za tu seriju treba razviti priličan senzibilitet, pogotovo ako cijenite sezone nastale pod voditeljskom palicom Genea Roddenberryja.

Autor serijala imao je vizionarski, čak pomalo utopijski pogled na život, vidio je Zemlju bez siromaštva, bez bolesti, ujedinjenu i bez boja vjere, jezika, kože... Njegov pilot je poslan na doradu jer je, zaime Krista, imao vraga kao glavnog savjetnika na brodu. Serijal The Next Generations također. Počinje epizodama u kojima se javlja bogoliki, svemoćni, umišljeni bezobraznik, muškarci nose minice i...

Uglavnom, nisu to glatke i pitke bajke Zvjezdani ratovi koji zgrću milijune i njihovih suvenira ima naći u svakom Konzumu. U Zvjezdanim stazama nema borbe dobra i zla, ali smo svi dobro opisani. Ponekad, dok ih gledam, uvjeren sam da su Klingonci rađeni upravo prema tipičnom, prosječnom žitelju Balkana (i ovoga što zovu Zapadni Balkan, votevr).

Klingonci imaju šotavu glavu i namrgođeni "greben" na čelu, razdražljivi su i glasni, pomalo tupavi i uskogrudni, dobronamjerni, ali hvalisavi, pretjerano žderu i loču, smatraju da su središte Svemira, kukavice su, ali to nikada neće priznati, već se busaju u prsa da se najbolje bore, da im je čast ispred svega. Imaju to nekakvo Vijeće (nešto kao Vijeće ministara BiH) koje je do bola korumpirano i u valovima se međusobno smjenjuju na vlasti, koalira svatko sa svakim i sve je sasvim prihvatljivo, osim ukoliko ih nazovete kukavicama... u tom slučaju zabit će vam divno izrađen nož (Bathleth) u grkljan, srce, jetra, leđa... gdje god stignu.

It's a good day to die!

Otkud me na Klingoncima?! Ima taj njihov moto, krilatica: It's a good day to die! (dobar je dan za umiranje) i dok čitam vijesti proteklih mjesec i nešto 2017. godine, sve sam više uvjeren da živimo u nekoj klingonskoj paralelenoj stvarnosti.

U Srbiji imaju taj jurišni vlak, obojen u 'cloaking' boje srbijanske zastave i s višejezičnim floskulama poput Klingonskih epova o hrabrosti i odvažnosti i srčanosti. Klingonska je i njegova unutrašnjost, hramski namještaj, ikone i kandila i jel... Kao klingonska inačica svetog Save Kahlessa, koji je ujedinio carstvo i poveo ih put osvajačke slave, prosvjetiteljstva... ma sve je to nekako pomiješano baš kao i na Balkanu.

Taj vlak, baš kao i veličanstvene ratne krstarice Klingonaca, nikad nigdje ne stigne jer, mada pretjerano glasni, s proročanskim Vučećim i Nikolićem na čelu, ni Klingonci nikad nigdje ne stignu na vrijeme.

Osim, jel, veličanstvenog Worfa, on je nešto poput našega Mileta, visok, dostojanstven, izgubljen u vremenu i prostoru, niti je Vučiću da ga u zvijezde kuje, niti je prispio na Trumpovu inauguraciju, od vladarske krvi Klingonaca, a zapeo u Bosni. Ne smije u SAD, on i pripadnici islama... Ono, želja mu se spojit natrag s domovinom Klingonom, ali ni oni ga pretjerano neće...

Gospod'ne pukovniče

S druge strane njihove granice su ovi Romulanci Hrvati. Hrvati su ti nekako gosposni, imaju smiješne tuta-frizure i stisnu oči kad pričaju, zna se da su potekli od ovih kosookih Vulkanaca koji cijene razum nada sve, ali nerijetko valjaju gluposti, tako da bi se reklo da ipak ne potječu s mudrog starog dalekog istoka poput Kine, nego više od Irana.

Mada su toga svjesni, nikada to neće priznati, to, jel, da su od Irana, radije će reći da su nastali... od Ljutodočana i Jarana. Iako je njihovo porijeklo samo legenda za sebe, osim nekakvih dvosmislenih artefakata i nema tu baš nekih konkretnih dokaza. Osim njihovih legendi, jel, koje su veličanstvene i pretjerane poput klingonskih srpskih. Ali to im ne daje manje prava da sve svojataju. Tako proklinju ćirilicu, ali svojataju glagoljicu koja je s razumne udaljenosti, brat bratu, teško razlučiva.

Uvijek govore s visoka i imaju tu neku nadmenost i hvalisavost, primjerice, dok ih slušaš kako govore o svojim ratnim uspjesima, primjerice priča o kravati, koju su proširili Europom dok su harali kao plaćenička vojska. Imaš osjećaj da su toliko moćni, ljuti kao zrno goruščice... Doslovno im povjeruješ da sve mogu. A mogu, doista mogu.

Toliko mogu da im za profesionalni vojni rok ne treba više nego tri tjedna. Znači, dok pripadnici ostalih naroda u tri tjedna tek stignu naučiti buditi se u šest ujutro, Hrvati su već naučili baratati vatrenim oružjem, oruđem, sku'aju paštašutu, sve porokaju usput i vrate se doma s Aleksom. Jer apsolutno svi znaju da je za hrvatskog vojnika i časnika sedam i po kilometara qrac od ovce. Veličanstveno!

Vremenska petlja kapetana Picarda

A veličanstven je i treći dio komšiluka klingonskog, ovi iz Federacije. Ne, ne, konkretno ne mislim na Bošnjake, nego na Federaciju planeta. Federacija planeta ima svoju svetinju i svetinja se zove Dayt... Prva zapovijed.

Ta se prva zapovijed ne smije prekršiti ni po koju cijenu, međutim u svakoj drugoj epizodi Zvjezdanih staza ta svetinja bude prekršena. I onda se oni, jel, tužakaju.

Podignu te tužbe, protiv Klingonaca, protiv Romulanaca, protiv Kardasijanaca, međusobno jedni protiv drugih, pa idu na revizije, pa na revizije revizija. Pa se dvadeset godina zatvoreni procesi ponovno otvaraju. Pa imaju taj supermoćni pogon warp koji djeluje kao neko iskrivljivanje prostora i vremena, ali nakon odgledanih nekoliko serijala čini mi se da oni samo zavijaju vrijeme oko iste točke zvane početak devedesetih. Što je, u konačnici, razlog za toliko iscrpljujuće tužakanje. Nisam ja, nisi ti, nije on, nismo mi, tko je onda dirao Pipi?

Čak su, takvi konfuzni, oni simpatični pripadnicima, jel, kako to ovdje u seriji zovu Međunarod... Kontinuuma. Ali šta su oni, Federalci, sića su oni za Kontinuum, svemoćan i umišljen i veliki. Pa se onda ovi s njima igraju i non-stop ih prave ludima, pretakaju ih iz šupljeg u prazno.

Ali svi ti u ovom svemiru zapadnog Balkana imaju te vojne aspiracije poput Klingonaca i njihovih susjeda, i vlakovozni Srbi i trotjedni bojovnici Hrvati i ovi rekla-kazala Federalci s Dayt... ovom, vrag je odnio, Prvom zapovijedi.

Ali u svim ovim serijalima Zvjezdanih staza imaju te dogodovštine i budalaštine i onda završi serijal nakon nekoliko sezona, samo u nas kao Đekna... još nije, a ka'će...