Samo ti budi lijepa

Prije nekoliko dana, na kavi s društvom, primijetio sam kako se mlađa žena iza nas odjednom krene naslikavati za stolom, praviti selfije, pozirati i budući da volim promatrati stvari iz drugog kuta, upratio sam reakcije za drugim stolovima, podsmijevanje, šok, nevjericu, sablažnjavanje... U redu, smiješno je, mrvicu, ono na prvi pogled. Ali... Možda žena zarađuje kao influencerica. Možda šalje izvješće mladiću, mužu, ljubavniku, a ne želi da je čuju. Možda nije bila na kavi od početka pandemije, ili od poroda, za stolom jest bilo malo dijete, nisam ih dovoljno pratio je li njezino ili od neke druge nazočne gospođe.

Kako danas uopće izgleda uloga žene u bosanskohercegovačkom društvu?

Prije nekoliko dana virtualna me prijateljica pita smatram li da joj treba operacija nosa. Virtualna, naravno, nikad nismo uživo razgovarali, imam takvih prijatelja, na radost emocionalnog introverta u meni prigrlio sam suvremene oblike komunikacije u kojima ne moram biti 100% involviran. Uglavnom, dok ne skrenem s teme. Operirati nos?! Što, šta ti fali nosu?! Imaš devijaciju septuma pa ne možeš disati?! Pa velik mi je. Ne znam niti jednog muškarca koji je očijukao s damom i tako dok zavođenje ide i ona kaže: Hoćemo u sobu?, a on da kaže kako neće jer joj je nos velik, kriv, ružan......

Druga me je virtualna prijateljica pitala zašto joj samo lajkam slike na kojima je zakopčana do grla. Možda zato što cijenim da hraniš staru majku kojoj si posvetila svoju mladost, što si vlastitim radom i zaradom isfinancirala svoje obrazovanje pa pronašla posao. Ovo je Bosna i Hercegovina, ovdje je uspješna žena viteški hrabra i dovitljiva.

Koga se tiču ženski problemi?

Kada susjednu Srbiju potresa afera oko silovanja mladih glumica, nas kao da takvo što ne dotiče – osim što je u pitanju susjedna država, to su neka ženska posla, a kad smo kod ženskih posala, u nas je red da žena kući pere, pegla, posprema, naguzi se kad se njemu digne i da šuti. Osobito kad muški gledaju utakmicu. Ili komentiraju politiku. Ili o novcu pričaju. Ili o alkoholu. Ili o autima. Ili o tehnici. Ili o parama. Nastavi niz. Čak je bitnije da žena šuti, nego da se spremno naguzi. Jer roblje ne odgovara i ne komentira.

Žena u politici tek ako se pojavi – ona je ili ona pijandura iz Sabora, ili je ona tuka predsjednica, ili je ona kurava iz hadezea, ili je ona debela kravetina ministrica, ili je ona sisata što je bila u devedesetki, ili je ona luda Crnogorka sa šeširićem, ili je ona tajnica Vučićeva.

Nedavno sam se pjenio zbog oslovljavanja žene posvojnim pridjevom u Dnevniku, Cvijanovićeva, Kriština, Izetbegovićeva... Rekli su mi da se poklopim, tako je u srpskom jeziku, što sam nepismen. Nije tako u srpskom jeziku, jezik je živa materija, ono što se učilo kad sam ja išao u osnovnu, danas možda više ne vrijedi, to je skup dogovorenih standarda, uostalom, Marin Držić govorio je i đe i đete i međed pa je bio pismen. Jezik je, pogotovo u književnosti, izraz društveno-političkog stava.

Žena se u razgovoru, ukoliko se oslovljava formalno prezimenom, razlikuje na način da se muškarcu prezime sklanja kroz padeže, dok se ženi ne sklanja. To nema veze sa južnoslavenskom verzijom, bosanskom, srpskom, hrvatskom, srpskohrvatskom, crnogorskom, to ima veze itekako s poimanjem mjesta žene u društvu.

Nemijenjanjem ženskog prezimena naglašava se stabilnost žene: kao stuba obitelji, kao utjecajnijeg roditelja, kao mjera stabilnosti u odlučivanju, kao pokazatelj uzajamnog poštovanja. Kao znak da mužjak svoje Bogom i prirodom dane osobine snage i eksplozivnosti treba ukrotiti kako bi funkcionirao u zajednici, kao isti takav znak da je žena istrajnošću i smirenošću dovoljno prilagodljiva da može raditi tri stvari odjednom, pa makar bile te tri i tračanje, slikanje selfija i ispijanje kave.

U konačnici, ukoliko se pogleda reakcija šire javnosti na srbijansku dramsku aferu, najveći je problem što su žene progovorile. Eto, kao, nisu se morale naguziti svome silovatelju, mogle su se i hrvati s njim, ali nakon toliko godina tišine, zašto su uopće progovorile?! To ti govorim, grijeh žene nije u onoj stvari dolje, nego u onoj stvari gore – jeziku. Roblje ne odgovara, roblje ne komentira, roblje ne razmišlja, a pogotovo svoje razmišljanje ne iznosi javno.

Viktimizacija zlostavljača

Nemojte misliti kako sam se ja sada sjetio govoriti o pravima žena, a gdje sam bio do sada. Niste čitali moje romane, logično, kažu mi često kako komplicirano pišem. Ali ne pišem ja komplicirano, nego iskreno. Seksualnost, ljudi moji, nije sporna. Seksualnost je ono kako smo svi nastali. U nekih je parova nježna i polagana, u nekih je parova burna i vratolomna, u nekih je čak i nasilna. Što je u tome bitno, da je obostrana. Ako muškarac može ostaviti ženu jer mu nije po volji, može i žena. Ima na to pravo.

Ono što je nedopušteno jest prisila. Ako se ti osjećaš dužnim da glasuješ za hadeze ili esdea, a ne vjeruješ u ono što oni čine, to je zločin. Ako se ti osjećaš da te partner pritišće, psihički, fizički, zločin je ako prešutiš. Ako voli tebe, prestat će. Ako voli tvoju pizdu, ima pizde sasvim dovoljno, tri i pol milijarde. Naći će neku već. A i ti ćeš naći muškarca koji će te cijeniti, a ne smatrati te robom. Ili robom. Ona nije Božovićeva, ona je samostalno odabrala da me podari svojim društvom, prijateljstvom, ljubavlju. Ona je Božović jer je odabrala i da nije Matićeva, samostalno je odabrala identitet. Ničija, samo svoja. Svaka je žena svoja. I niti jedna nije dužna da ti plaća svoje napredovanje: suknjom, zagrtanjem suknje, šutnjom nakon zagrtanja suknje.

Kako ste primijetili, ni ne osvrćem se na činjenicu da su mlade žene godinama nakon zlostavljanja šutjele, da su se neke od njih i vraćale "po još" – porazno je to da su žene izvrgnute ruglu JER su progovorile.

Činjenica da su uopće godinama šutjele jeste strah: uopće mi nije sporno da su šutjele. Te žene vide gdje žive. One su itekako pametne i znaju što ih očekuje. Ali i trenutak kada skupe hrabrosti da progovore, tada im treba čestitati na hrabrosti. Ako je sasvim normalno podnijeti žalbu na Središnje izborno povjerenstvo, zašto nije na predavača glume? Ili bilo što drugo.

Nisam ja nikakav čudak, i ja volim i seks i zabavu i Netflix&chill... Ali ne volim nasilje i krađu. A koja je razlika ako ukradeš bicikl, auto, metar drva, milijun maraka ili "one stvari"? U svakom trenutku izvršio si nasilje nad psihom oštećene osobe, usadio si toj osobi strah i osjećaj trajne ugroženosti i nepovjerenja. I ako je u pitanju bicikl, drugi put ćeš ga zaključati bolje, ali ako je u pitanju dio tvog tijela, kako se osloboditi straha?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.