Patnje legitimno nezaposlene žene

Svake godine u ovo doba moja supruga i ja imamo dva (ne)predviđena troška. Nije riječ o svadbama, mada zna i toga biti, to je više akutna, jednokratna pojava. Mislim na kronični problem. Svake godine u kolovozu moja supruga je nezaposlena, uredno prijavljena na Zavodu za zapošljavanje, i svake godine pođe priprema za nadolazeću sezonu razgovora za posao.

S jedne, dakle, strane, nema te plaće ni toplog obroka, što bi se dalo i preživjeti, naći kakav izvor novca sa strane, no s druge strane, bacamo se u tu godišnju lutriju lova na posao za iduću sezonu, tako da nema vremena za traženje privremenih izrabljivača za kojih stotinjak maraka i smjene po 12 plus sati osam do devet dana u sedmodnevnom tjednu.

Moja supruga radi u prosvjeti i iz toga vam je sasvim jasno gdje šteka – ona već godinama radi u državnoj službi, prema nekima najvažnijoj državnoj službi, onoj koja postavlja temelje za buduće generacije i sasvim uredno biva šutnuta u dupe od strane resornih tijela kojima su puna usta ulaganja u društvo znanja.

Nije bolje ni u... ma jeste

Nemojte misliti kako je profesor zakinut u Bosni i Hercegovini, u bogatim Sjedinjenim državama, nerijetko ćete reći kako oni uistinu cijene znanje, također je slično teško biti profesor – također si preko ljeta je i be i na stranka, ali tamo se nastavni kadar praktično tuče za ljetne angažmane u odgoju i obrazovanju. U nas su ljetne škole, tutorstva i slično imaginaran pojam, ne računate li tutorstvo matematike koje egzistira samo zato što je riječ o kompliciranoj materiji koju su loše usvojili i sami predavači (čast iznimkama, no nema veze, imali smo jednog Teslu, dosta). Što se tiče ostalih tutorstava (poglavito onih koja se tiču genitiva množine), tu nije problem teška građa.

Nastavnik u Bosni i Hercegovini je ugrožen nesigurnošću. Resorna tijela kojima bi bila zadaća osigurati planove, programe, isto bi tako u planu trebao biti i određeni odljev mozgova, majki i očeva, prouzrokovan stravičnom nestašicom radnih mjestā. Ponekad mi nije jasno samo ili oni neće ili oni ne znaju, nema trećega. A za oboje je lijek isti – sađi mi spozicje umene.

U Bosni i Hercegovini nastavnik kojeg uredno pošalju kući preko ljeta, nakon što je pro bono odradio vrijeme svog godišnjeg odmora na raznim sjednicama i dežurama i popravnim ispitima i koječemu dodatnome što bi se trebalo platiti, nije siguran da će ga taj isti izrabljivač ponovno ugostiti da ga izrabljuje i nagodinu. Jer, kvrapcu, ne ma đece! (a šta, ne se piše zajedno?!)

Žalosno je što nikoga ne zanima savršena prilika da Bosna i Hercegovina napokon usvoji obrazovne vrijednosti koje bi omogućile optimalno obrazovanje u prisnim, malim skupinama (igrom slučaja, u vrijeme dok su razredi brojali 30plus, osobno sam obrazovan u smiješno malom razredu od 19 učenika u srednjoj i isto toliko neobičnoj studijskoj grupi od 17 studenata na fakultetu – nezamislivo je koliko je upravo nas uspjelo formirati zavidnu radnu karijeru, bez pomoći stranaka, rodbine i koječega, svojim znanjem stečenim u prestižno maloj obrazovnoj jedinci). Ako je red podijeliti proračunsku stavku između boljeg obrazovanja i stabilnije plaće načelnika odjela ili ministra, zna se #đesupare.

Curriculum Vitae ili ŽeO

Povrh svega, ta moja svake godine legalno i legitimno friško nezaposlena žena biva izmaltretirana po uredima arhebirokrata (od grčkog archein prvobitan, ne od arhaičan, mada ni od toga nisu daleko), a to su obični šalterski uhljebi koji su ništa drugo do stranački botovi i glasalice (bili bi glasovalice, ali oni na izborima ne glasuju, već se poput ovaca glasaju; i da, mislim jednako na HDZ-ovce, SDA-ovce, SBB-ovce, SDP-ovce, SNSD-ovce, PDP-ovce, DF-ovce, ukratko, sve ovce).

Pa krene muljaža (od riječi mulj što možebitno ima veze s piralenom): fali ti jedan papir, kako fali, u Vašoj centrali u Mostaru kažu da ne treba, e pa kod nas treba, ti se vratiš s novim papirom, što će ti ovaj papir, tražili ste ga lani, nisam, jeste, ne treba mi ovo (pa će opet nagodinu biti fali ti jedan papir)... i tako to ide svake godine da bi moja žena dva do tri tjedna bila na Zavodu za zapošljavanje u slučaju, ne daj Bože, toplotni val udari pa joj pozli, morali bismo istresti i ovo malo maraka što nam ostane u džepu da je prime u doktora. A kaže fino da je zdravstvo besplatno za sve građane. Mi smo valjda seljani.

Kad isteknu ta dva do tri tjedna na državnim jaslama, kad kažem jaslama, shvatite me s rezervom, jer umalo mi žena desetljeće već radi i ima brat bratu staža jedva za one tromjesečne naknade za nezaposlene koju isto tako prima već tri zadnje godine u dijelovima, znači, ove godine čini mi se, onu jednu prvu će isplatiti. Tako mi sad nije jasno jel ona posljednje dvije godine bila samo djelomično nezaposlena ili samo djelomično zaposlena, sav sam se već izbezumio, totalno mi pobjegla misao. Vratimo se na temu. Eh, da!

Znači, istekla ta tri tjedna bijelog hljeba s devet kora, tjedno tri kore, na tri godine dobro je, taman. Treba se sad ponovno javiti na natječaj. E pazi sad belaja! E jerbo je ona rođena anamopreko crte razgraničenja u ratu, a ne kao što sam ja pravi rođeni Mostarac, mater ležala tamo gdje sad Mepas jerbo sam ters bio još i prije nego se ispilih. Treba njojzi anamouonu Republiku, da bi se par dana za i je i ba i va i la sanamoonim šalterskim arhebirokratama jerbo su je oni protjerali ranih devedesetih kako bi se usrećila ovdje sa mnom pa je zbog toga mrcvare na isti način kao i ovi ovdje: fali ti jedan papir, nije to papir, gospođo, to je latinica, u nas je ovo ćirilicom, ама госпођо, знам ја и ћирилицу читати, него кажем то је тај папир, само латиницом, тако то у нас издају, аха па што ниси одмах рекла, па прошле године није требало, а је и би и га лани је лани а саћемо вако.

I onda kad se vrati s tim falitijednimpapirom, onda ga niti jedna škola i ne pogleda jer pobogu, šta je to, kakav ti je to rodni list, glagoljicom napisan, klinastim pismom, šta je to, majke ti?! Ponekad imam osjećaj da eventualno životopis ili kako sad moderno kažu CV (od curriculum vitae, što znači životopis) napišeš ćirilicom, mogao bi komotno napisati da si свемирски блогер и самопрозвани експерт за егзобиологију i svi bi rekli, bravo, odlično, krasno, imate li to i u pauerpoint prezentaciji?

Iskreno, samo želim živjeti običan život, radiš od jutra do sutra, plate te idućeg mjeseca, topli, prijevoz, regresa ako se gazdi omakne, plaćen odmor tijekom kojeg smijem isključiti mobilni telefon i otputovati iz mjesta rada i izrabljivanja, da se ne moraš moliti svetom Anti za izgubljene poslove svakog ljeta... I onda se vi čudite što ljudi radije rade u Irskoj dvanaest sati dnevno? Pa bar im je prekovremeno isplaćeno! Boli ih čuka.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.