Kod nas u Europi

Počet ću totalno nebitnom pričom. Princ Andrej Karađorđević, je li, samo princ jer smo mi posljednjih 90 godina imali pametnijeg posla pa nikad nije okrunjen kraljem, pronađen je mrtav u vlastitim kolima 1990. godine u Palm Springsu u saveznoj državi Kaliforniji. Obdukcijom je utvrđeno kako je vjerojatno izvršio samoubojstvo ugljik monoksidom, no i dan danas ova teza ima ozbiljne protivnike. Prvo, je li, vrijeme smrti nekako se poklopilo sa smrti Jugoslavije. Drugo, čovjek se ženio češće nego neki od nas odu na ljetovanje. Ako ste se ikada pitali otkud ta praktično rodbinska veza Srbije i Rusije, preko njega i Romanovih. A vezao se on i sa danskom i sa grčkom krunom. Jedino mu je ova posljednja bila obična Milica iz Vrnjačke Banje, a s njom nije ni imao djece. Znači, iz ljubavi.

Totalno nebitna priča za današnji tekst, samo eto da vas malo razbudim. Princ Andrej rođen je 1929. na Bledu. Bled je već mnogo zanimljivija štorija. Oduvijek su to istoimeno jezero i otok privlačili posjetitelje, samo što su posjetitelji isključivo bili hoch. Iako su pronađeni dokazi još od paleonečega da tu obitavaju naši pretci (ni mene ne zanimaju slojevi zemlje, samo ti uđe crno pod nokte), u srednjem vijeku, tamo 10. ili 11. stoljeće ova je oblast, još u posjedu tirolske vladarske kuće, prebačena u crkveno vlasništvo zbog, kako je navedeno, podrške kralju Henriku II. u bitki kod Albuina. Klasično slavenska posla zaostala još od prodora Vizigota, ja tebi vojvodo, ti meni plac. Od tog vremena pa sve do modernog doba to je bio crkveni plac, samostansko odmorište, utvrda protestantizma. Moderno doba, je li, došli su Habsburzi koji su izmislili turizam, a osim Opatije, voljeli su otputovati i na današnju granicu Austrije i Slovenije, na Bled. Malo veslati, malo uživati u čistom zraku...

Kako je ta monarhija doživjela disoluciju, imanje su preuzeli Karađorđevići. Očito su često tu boravili jerbo se i mali Andrej rodio tuten. Da je mjesto divno, potvrđuje i činjenica da je Josip Broz također volio doći tu na odmor.

Priča se da je Ban Ki-moon u svom prvom posjetu Sloveniji došao na Bled, malo veslao i tako, ručkić, feštica, da bi mu navečer Dmitri Rupel u lokalnoj crkvi pokazao zvono koje prema legendi ispunjava želje. Pozvonio je, eto kao ti ne bi. Nekoliko mjeseci kasnije postao je glavni tajnik Ujedinjenih naroda, a onda je prilično često dolazio u Sloveniju. Dalo bi se pretpostaviti što je zaželio.

Uglavnom, Bled je ono kao vrlo bitno mjesto.

Mali otok s puno priče

Ovog ponedjeljka na Bledu je održan 15. strateški forum na koji su došli premijeri ili predsjednici zemalja od Slovenije na jugozapadu do Poljske na sjeveroistoku. Bio je tu doduše, i Giuseppe Conte, ali kako on trenutno ima hrpu problema u svojoj zemlji, on se samo virtualno ukazivao s ekrana svakih desetak minuta pri uključivanju u raspravu.

Ono što je zanimljivo, prvi put se mogao čuti jedan ovako brojan skup lidera koji su iznosili zamjerke na rad službenog Brisela i prvi put se mogao jasno razaznati budući kontekst razgovora na relaciji istok-zapad našeg kontinenta. Jasno, svi smo već čuli za Višegradsku skupinu i slične desnije orijentirane struje unutar Europske unije, no ovo je do sada najbrojniji skup, ne bih rekao euroskepticizma, ali definitivno političara koji imaju što prigovoriti Briselu, Macronu, Merkel...

Iako je tema foruma bila nošenje Europske unije s problemima proisteklim iz globalne pandemije novel korona virusa, brzo se rasprava prebacila na što ćemo sad. Victor Orban inzistira na vojnoj industriji, organizaciji nekog oblika vojne sile kao odgovor na SAD, Kinu, Rusiju, Andrej Babiš je nastavio s međunarodnim postavljanjem, međutim on iz svoje poslovne perspektive, kako odgovoriti na ekonomski rat SAD-a i Kine, a opet i kako postaviti Središnju Europu u bolju poziciju naspram ne više toliko bogatih Njemačke i Francuske. Zanimljivo, u toj raspravi i Janez Janša i Mateusz Morowietzki imali su kritike, a njima su zasmetala česta uplitanja Brisela u pitanja unutarnjeg uređenja država članica. Riječ je dobio i Aleksandar Vučić, koji je također izrazio svoje nepovjerenje u Uniju. Nekako neobično izgleda kada su na sastanku desetak prvih ljudi europskih država nekako najblaže zvučali Bojko Borisov, čije su se zamjerke ticale samo tehničkih problema, zelenog koridora i pandemijeskih mjera, ili Andrej Plenković, koji je pored njih izgledao sasvim liberalno i progresivno.

Dobro, ali kakve veze ovo ima s nama?! Božoviću, skrati priču!

Koji su naši?

Nema sastanak na Bledu nikakve veze s nama. Naime, naši nisu nazočili, zašto, nisam našao obrazloženje. Možda ih nitko nije zvao, možda se nisu znali ukopčati on lajn (primijetite li kako pola političara ne zna reći online?), možda sekretarica njia troice nije znala otvoriti emajl ili pedeef ili docx s pozivnicom... mnogo je mogućih objašnjenja.

Ono što je sasvim jasno je sljedeće: na sastanku je bilo mnogo govora o zaokruživanju kompaktne cjeline europskog sigurnosnog bedema proširenjem na još neke zemlje, pritom je većina sudionika prstom upirala u Aleksandra Vučića, a nitko nije spomenuo Albaniju ili Makedoniju. Nitko nije spomenuo niti Bosnu i Hercegovinu, čak ni Andrej Plenković, koji je imao značajniju ulogu u razgovoru kao čovjek koji je nomadne predsjedao Unijom. Mi nismo niti u planu. E sad zašto je to žalosno?

U Europskoj uniji posljednjih se godina kristaliziraju dva politička pravca, liberalno-socijalistički Zapad, koji, iako u krizi, nema sumnje da će se ishrvati s poteškoćama. S druge strane, ne bih rekao ekstremno desni pogledi, ali definitivno snažno izražen položaj demokršćanskih vrijednosti. Često se u razgovoru spominju rad, vjera, obitelj, sigurnost, sve redom brige prosječnog demokršćanina. I to je praktično sve normalno. Čak i ako su na mjestu izrazi zabrinutosti zbog unutarnjeg stanja u Mađarskoj ili Poljskoj, nije im ni zamjeriti. Mađarska je prvi cilj suvremenih migracija, Poljska je prvi susjed Bjelorusije, Ukrajine, sve redom ruskih interesnih zona. U njih je okretanje desnom centru sasvim razumljivo i utemeljeno.

Desni centar je u ovim zemljama uspostavio konstantan industrijski razvoj. Prema nekim predkoronskim statistikama, priliv sredstava u Europsku uniju u najvećoj mjeri, čak 58%, dolazi s Istoka zone. Nije čudo da se europski Istok sada počinje buditi, dobivati samopouzdanje i inzistirati na pravednoj raspodjeli dobara. Ove su zemlje opet prve na udaru Ruske političke i Kineske ekonomske dominacije, prve su na udaru američkog sađenja raketnih pogona. Nije im ni lako.

Sasvim je razumljivo da i Srbija i Hrvatska biraju do jučer desni centar. Kažem do jučer jer ni Plenković ni Vučić više nisu izrazito desna politička opcija, ako bolje promotrite, sve su blaže retorike kada su u pitanju pitanja socijaldemokratske i liberalne vizije svijeta.

Ono što ne razumijem jest, koji je nama klinac?! U nas, evo počevši od bosanskohercegovačkog grada lakmusa Mostara, uopće se ne govori o političkim idejama u predizbornoj utakmici. Sav je program usmjeren na vjeroispovijest i naciju. Evo netko od kolega kolumnista reče da su se lokalni izbori u Mostaru već pozicionirali na struju popisa stanovništa. Nećete glas(ov)ati na lokalnim izborima, nego se samo oglasiti: Hrvat, Bošnjak, Bošnjak, Srbin, Hrvat, neopredijeljen, Hrvat, Bošnjak...

Ne mogu to razumjeti. Na lokalnoj razini nikako. Lokalni izbori su tu da bi određeni kolektiv ljudi koji žive na istom uskom geografskom prostoru dobio reprezentativan glas u lokalnim javnim institucijama, od komunalnih usluga, elektroinstalacija, ulične rasvjete, rasporeda policijskih patrola, autobusnih linija, preraspodjele nastavničkog kadra u školama... Lokalni su izbori da bi se koliko-toliko reprezentirala izravna demokracija, dakle ti, ja, susjed, komšija, kum, rođak, mater, ćaća, žena, muž, djeca, brico, zubar, urar... svi njihovi sitni problemi, poput parafiskalnih nameta i sličnih minijaturnih začkoljica u redovitom radu. Nema Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma, Židova, komunista, ustaša, četnika, balija... Lokalnu zajednicu predstavljaju poznanici, možda prijatelji.

Razumijem donekle ostatke nacionalističke retorike na najvišim razinama, ali lokalno – o čemu vi?! Razumijem okretanje desnom centru u središnjoj Europi, ljudi se snažno zalažu za bolje poslovne prilike, za izražene tradicionalne vrijednosti njihovog matičnog društva. Ali BiH nitko ne pita za mišljenje, naši su desničari europske ulizice i klanjači. Mi nemamo nikakve koristi od nacionalizma, nacionalšovinizma, prepiski oko jezika i vjere...

Pogotovo sada pred lokalne izbore. Neće ni hodža ni pop upravljati prikupljanjem komunalnog otpada. Upravljat će neki inženjer, njih trebamo birati na lokalnim izborima. Nekog pravnika da se pobrine za bolji okvir u oblasti zapošljavanja, nekog ekonomistu i arhitektu da osmisle interesne zone u općini, neku kućanicu da osmisli bolju raspodjelu mjesta u lokalnom javnom vrtiću. Kakve veze nacija ima s vrtićem?

Eto, vi kako hoćete, birajte po europski, birajte slobodno desno, sve je to u redu, politički zdravo, birajte liberalno ako ćete gay paradu u gradu. Sve OK, ali lokalno ti ne treba nacionalna zastupljenost, nego ravnomjerna raspodjela protona i elektrona u žici i sasvim dominantan odnos molekula vodika nad kisikom u vodovodnim cijevima, bez ilegalnih imigracija eschericiae colli ili piralena. De malo pameti u glavu! I ne trošite plaću sve na jednom mjestu, to pomaže razvoju ekonomije.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.