Kako dobiti stan od Grada?

Svima onima koji sumnjaju u Dodikov pad popularnosti predlažem da samo zaprate neke uvodne tribine Draška Stanivukovića i kolega mu. Na isti način neka zažmire dok čitaju naslove u medijima – lagano se naslućuje da Milorad Dodik gubi svaku vezu sa realnošću, a pomalo ga počinju neutralizirati čak i njegovi najbliži partneri, Željka Cvijanović i Aleksandar Vučić. Njihove su izjave sada nešto razvodnjenije, više su dozirane, kao da Milu ostaviš da prenoći u kamilici prije konzumacije.

Pogledate li donedavni bastion Dodikove moći, metropolu Srpske Banjaluku, primijetit ćete nešto sasvim drugo. Ovaj grad koji je u proteklih tri desetljeća bio primjer dotjeranosti i sjaja ove naše bosanskohercegovačke sive realnosti, ponajprije iz činjenice da je jedini veći grad koji nije doživio dugotrajne opsade ili razaranja, no posljednjih mjeseci, otkako je upravljačku palicu preuzeo još uvijek oporbeni gradonačelnik Draško Stanivuković, ovaj ljepotan grad postao je sličniji scenama Mostara kakve poznajemo već desetljeće i pol, otkako je grad na Neretvi bio u zagrljaju hobotnice kumske i stranačke slame.

Treba li za prljavu Banjaluku okriviti Draška?! Naravno da ne. Načelnik ne mete ulice. Gradonačelnik koji nije stranački poslušnik Milorada Dodika unio je nemir u gradsku administraciju, a svoje su nezadovoljstvo Dodikovi uhljebi odlučili pokazati radeći manje čak i od zadanog minimuma koji je godinama održavao privid uređenog entiteta pod vlašću SNSD-a. Svi koji su ikada izišli izvan Banjaluke, vidjeli su trulu demagogiju koja je u okolici Laktaša stvarala privid sustava i uređenja i pravde i boljitka – ostatak Srpske je jedna velika selendra, baš kao što nam i je i veći dio države osiromašene demokraturom.
No ne želim vaziti o Miloradu ovog puta.

617 razloga za pun džep

Mostar, kako rekoh, za usporedbu s Banjalukom, naviknuo je na svoju trulež zimi i gušenje u oblaku prašine i smrada ljeti. Ovdje su superfunkcionalne tangente dviju nacionalnih politika svojim međusobnim trenjem dovele do usijanja nereda. Na jedan čaroban način Mostar je godinama bio usran i upišan do za vrat, kao iz kakve dosjetke ili pošalice Grete Habibe (a možda čak i Thunberg).

Ovdje je jednostavno sve funkcioniralo već godinama u paralelnom vakuumu, od silnih komunalnih poduzeća, od zdravstvenih i vatrogasnih paralelizama, od dviju navijačkih grafitarskih skupina, od dvije kofol nesegregacijske škole pod jednim krovom, čija se djeca nisu međusobno ni susretala, samo su se mogla vrijeđati porukama našaranim po klupama.

Ovaj grad je nekako već desetljećima počašćen ni suživotom ni sukur*em nego sudeponijom. Ono kao kad psi odu u susjedovo dvorište da se pokenjaju, a onda mačka od susjeda dođe u tvoje, isto da istovari blagoslov escherichiae colii. Ono, jer Mostar nije ni bošnjački ni hrvatski nego i bošnjački i hrvatski, a onda je jamačno ničiji, a što je ničije, tvoje sigurno nije, nego tuđe, a tuđe prljaj, kao da te neka stvar zaboli.

Nije tvoje.

Može se tu elaborirati da je narod kriv ili da su političari krivi, ali vjerujte, ako je Banjaluka u koji mjesec postala prljava kasaba, onda se zna i ime i prezime onoga tko je zadužen za prljavštinu. Isto tako u Mostaru za smeće nije kriv Džemal Kasumović. Dapače, on je jedna iznimka koja je potvrdila pravilo koje sam svojedobno ne toliko empirijski preciznim računanjem otkrio – 617 je broj koraka koje je u Mostaru potrebno napraviti dok možeš baciti papirić od žvakaće ili bombone, potrošenu autobusnu kartu, opušak... u za to predviđenu kantu.

Džemal je čovjek koji je svojedobno pružio otpor sustavu utemeljenom na općoj letargiji. Ne kažem ja da je on jedini, i sam ne bacam otpatke osim u kantu za smeće, ali i od toga nema koristi kada koš nitko ne prazni danima, tjednima, mjesecima. Ali da je svijetli primjer, jeste, jer je u svojoj nakani da očisti trim stazu povukao za sobom mnoge koji se na prvu ne bi ni odvažili učiniti takav potez.

Statistika je ipak egzaktna znanost, za razliku od mog redovitog brojenja koraka do prve kante za smeće, a statistički gledano, jedan je Džemo više uradio za Mostar od Marija Kordića ili Salema Marića zajedno, jer oni iza sebe imaju pečat grada, imaju proračun, imaju ime, prezime i funkciju, a opet tek nekakve minimalne, oku nevidljive korake. A Džemal je samo neki lik koji se slučajno preziva kao načelnik-uznik Fudo. Iza sebe nema ništa, a ispred sebe gomilu smeća kojeg nije sam pobacao.

Malo je stoga da se Džemi grad oduži doživotnim stanarskim pravom – da ga i na platni spisak grada stavi, nitko 'a' ne bi zucnuo protiv.

Grad s nule

Ono što je misao vodilja ovdje jest da bismo se mnogi mi odvažili biti Džeme da očekujemo kako će nam se grad odužiti stanarskim pravom ili kakvom sličnom pogodnošću. No, nije u tome bit. A naše društvo se klanja likovima kojima su puna usta borbe za opstojnost i borbe protiv emigracije, a koji su zapravo doveli do toga da Džemo uopće može postati primjer u jednoj truloj sredini.

Postoji odgovornost prema kolektivu, primjerice, zanimljivo je da svi vidimo kako su u proteklih 15 godina Ljubina Mostara društvene institucije grada propale, kako su Parkovi i Komunalno i MostarBus i MoParking i Vodovod i ovo i ono, svi postali tema podsmijeha javnosti, ali nitko nije potegnuo pitanje, u redu, sad je vrijeme da vas se smijeni s tih pozicija koje niste uspjeli ispoštovati. Idemo u Mostar s nule.

Ne ide to tek tako. Jer sjetimo se svi drame oko imena gradonačelnika, kao da je za pomest' ulicu uopće bitno zove li se gradonačelnik Zlatko ili Mario. Kao da je isto tako bitno je li Igor ili Draško gradonačelnik, za pomest' Banjaluku?!

Stoga ja osobno sumnjam da će nagrada za nesebičan trud Džemi imati ikakvog odjeka u javnosti. Imat će, naravno, mnogo značaja u Džeminoj starosti i osjećaju koji će Džemo imati u srcu. Ali za širu javnost, bilo Banjaluke ili Mostara ili Sarajeva ili Zenice ili Tuzle ili Bijeljine... Puno je bitnije tko ti vodi javna poduzeća, tko ti vodi infrastrukturu.

Mi još uvijek ne čujemo za rješenje pitanja gradske deponije. Mi još uvijek slušamo o problemu Bunskih Kanala, ne slušamo o njihovom potencijalu.

Mi smo dočekali vijest o kružnoj liniji u Mostaru kao da je to neko dostignuće. A sramotno je da po pitanju tog istog gradskog prijevoza ne postoje kružne linije svakih pola sata, jedna između dva sveučilišta, jedna između dvije bolnice, jedna između ureda za radno-pravnu i mirovinsku politiku, jedna između gradskih, županijskih i federalnih ureda.

Umjesto silnih ovih smrdljivih dizela barem. Ne postoji prokleta stanica za sklonit se od vjetra i kiše u Koloniji kod kružnog toka, odnio je vjetar ima godina i godina. Samo za takvu sramotu da na mjestu gdje vjetar za lijepih dana bije po 60km/h direktor MostarBusa treba biti smijenjen, a ne da pred mikrofonima i gradskim vijećem broji krvna zrnca uposlenika.

Boli nas neka stvar koje je nacije Džemo, Džemo nas je zadužio. Ali dok gradski autobus čekaš po 40 minuta i više, na kiši i propuhu, dok kantu za smeće tražiš po lokvama i blatu, dok javni toalet tražiš svijećom u sred bijela dana, zaboli te neka stvar koje je nacije gradonačelnik. Samo misliš kako je usranu do potoka.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.