I ćorava kokoš ubode zrno

Srećom se ova lopta okreće pa nemamo kad razmišljati o brigama našim svagdašnjim. Jer glavno pitanje domaćih medija je zašto Čović nije bio s predstavnicima Irana? Zašto bi Čović bio s predstavnicima zemlje čiji su nogometaši prisiljeni pjevati himnu, iako im nije do pjesme?! U kojoj žene biju jer im je pramen kose ispao ispod marame. Nama nije na čast da nas posjećuju ljudi koji prodaju Rusiji oružja masovnog i neselektivnog uništavanja i ubijanja.

Ma koliko ja osobno cijenim gospođu Turković jer je inteligentna i obrazovana žena, kupila me je svađanjem na engleskom jeziku (to je ipak umijeće), našoj zemlji, koja teži euroatlantskim integracijama, na sramotu je da se sastajemo s Irancima. Njih se stide čak i susjedi iz regije, jedna supermoćna industrijska zemlja koja svoje građane tretira kao roblje i sluge. Na njih poprijeko gledaju i susjedi, koji ih se plaše, ali ih i druge islamske sile nerado gledaju, primjerice Turska ili Saudijska Arabija.

Hvala Bogu da se završava i ta era šuplje diplomacije, šteta je da je jedna tako inteligentna žena toliko unakazila ugled Bosne i Hercegovine u svijetu, kao što je učinila ona. I to govorim u praskozorje nove ere bosanskohercegovačke diplomacije, kada se naveliko šuška o Konakoviću kao budućem šefu diplomacije. Vjerujte mi da s jednakim prezirom gledam i na njega na čelu vanjskih poslova, ali tješi me da ništa ne može biti loše poput Grlić Radmana ili Dačića, tako velim, dobro smo prošli, i s Turković i s Konakovićem.

Čekaj, oni rade?

Pa ipak, ono u što smo već odavno sigurni jeste da ćemo imati premijerku, predsjedateljicu Vijeća Ministara BiH, pored članice socijalističkog Predsjedništva BiH. Ni tu nismo nešto posebno postigli, o tome sam već pisao, a evo najavljuju i Lidiju Bradara za predsjednicu većeg, ali ne i najvećeg entiteta.

Možda bih ovdje imao štogod pametno reći, ali sjećam je se samo po biciklu kojeg je vozila u onoj nomadne kampanji. Sve u svemu, neka ne bude paranoična kao ovlašteni distributer tendi za Federaciju Čavara, i bit ćemo na konju.

Što se tiče ostalih mjesta, čut ćemo do vikenda što nas čeka. A ništa dobro, čini mi se. No obećao sam da ću im dati poštenih devedeset dana pa ću onda prigovarati. Sad sam samo nepovjerljiv, i u čudu gledam kada se nešto doista dogodi, kao primjerice, kao grom iz vedra neba (nije vedro, padalo je zadnjih dana u Mostaru) dođe Piletić iz Hrvatske i najavi ozbiljan i opsežan projekt prekogranične suradnje u nečemu što nam doista treba – socijalne službe.

Osnaživanje žena, borba protiv obiteljskog nasilja, prodorniji programi očuvanja obitelji, roditeljstva, posvajanja, borba protiv vršnjačkog nasilja u školama, programi psihološke pomoći ratom unakaženom pučanstvu... Mislim, sad da se malo vratim na trenutak, mi svi vidimo da trebamo ozbiljan socijalni program u Bosni i Hercegovini, a mediji prigovaraju što Čović nije dočekao Irance. Ali mi nećemo da nam se žene motaju.

Mislim, ako same žele, radi mode ili vjerskih uvjerenja, to je drugi par opanaka. Znate već što mislim. I pravoslavne žene se pokriju u crkvi, ako islamske žene žele i izvan džamije, nije moje da se petljam. Ako Bisera želi da se mota, nek se mota, ali onda nek ne nosi šeširiće po vazdan.

Nego, da se vratim gdje sam bio. Nikada prije nisam vidio Čovića da nešto konkretno dogovara, nešto od šire društvene koristi. Sad ne znam kakve su mu sihire bacili Konaković i četrdeset Osmaša, ali gdje ima toga kupiti što su mu u kavu stavili, zanima me, imam psa koji neće da jede povrće pa da probam s time. Ovo je najpozitivniji događaj kojem sam posvjedočio u proteklih 15 godina, a bio sam i na dogovoru prije Pruda. I ispratio ponor Aprilskog paketa. I kad je nastala Kreševska deklaracija. I kad je kamen temeljac položen na Bijači. I pape kad su dolazile u tamo nekim fordovima.

Dođu ta vremena kad...

Potpuno sam zbunjen raspletom na političkoj sceni – ne mogu vjerovati da je došlo vrijeme kompromisa, blagog naroda. A opet, ovo nikad prije nismo vidjeli. A vidio sam i da propadne najveći izvoznik iz Bosne i Hercegovine, ko žeton, u jednoj noći političkog prepucavanja i ‘ja sam mislio da blefiraju’.

Ili je pad Bakira i Sebije konačno pokazao da se i tamo neki luzeri pitaju, pa su se i dugogodišnji ne samo politički partneri Miki i Gagi ustrtarili pa počeli raditi... ili će sve otić’ u neku stvar odmah iza pravoslavne Nove Godine.

Vrijeme će pokazati. Mrzim tu rečenicu. Ali sad nemam ništa pametnije za poručiti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.