Ukrajina i književnost: Narod se može zavoljeti preko knjiga

U zagrebačkoj knjižari Fraktura u ponedjeljak je održana tribina na kojoj su o ukrajinskoj kulturi i književnosti govorili Alla Tatarenko, slavistica i profesorica sa Sveučilišta u Lavovu, Dariya Pavlešen, viša lektorica na Katedri za ukrajinistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, književnik Miljenko Jergović te urednici i nakladnici Josip Ivanović iz Edicija Božićević i Seid Serdarević iz Frakture.

“Bilo bi puno ljepše da o ukrajinskoj kulturi i književnosti govorimo u normalnim vremenima, poput onih kada su njihovi pisci koji se prevode bili redoviti gosti u Zagrebu, ali nažalost, tako je kako je“, rekao je Seid Serdarević, vlasnik nakladničke kuće Fraktura.

Ukrajinska književnost se na hrvatski jezik prevodila sve do 19. stoljeća, i to najviše u časopisima Ilirskog pokreta, a nakon toga, zadnjih 15-ak godina je preveden tek mali broj djela suvremenih ukrajinskih pisaca. Edicije Božičević su, uz Frakturu, prevele i objavile najveći broj ukrajinskih autora na hrvatski jezik.

Alla Tatarenko, sveučilišna profesorica, slavistica i prevoditeljica, koja se pod zračnim sirenama javila iz Lavova, naglasila je kako je za Ukrajince koji su žrtva ruske agresije, važno znati da nisu sami.

Knjige su najbolja vrata u dušu jednog naroda

“Važno je da se širi krug onih koji razumiju Ukrajinu. Narod se može zavoljeti, kao i zemlja, bez da ikada u nju dođete, to se može dogoditi preko knjiga. Ukrajinski narod jako voli hrvatske pisce, i ne samo one koji su pisali o ratu poput Zorana Žmirića, nego i druge, u čijim se knjigama odgovara na pitanje 'kako živjeti s ratom u sebi'“, izjavila je Tatarenko.

Knjige su, dodala je, Tatarenko, najbolja vrata u bit, srce i dušu jednog naroda, zato je bitno da Hrvatska i zemlje u regiji, dobiju mogućnost pročitati ukrajinske pisce.

“Od vremena ruske agresije, još 2006. godine, u Ukrajini se objavljuju hrvatski, srpski i bh. pisci, a osobito hrvatski, jer je Ukrajincima važno iskustvo Hrvatske i strahote koje je prošla u ratovima devedesetih godina na Balkanu. Knjige Miljenka Jergovića, Nade Gašića, Zorana Žmirića, Igora Štiksa, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić i drugih, važne su, jer prije svega govore o čovjeku, o čovjeku našeg vremena koji je doživio tragediju našeg rata“, istaknula je Tatarenko.

Prave mostove među narodima, dodaje Tatarenko, grade književnici, ali i prevoditelji koji daju dušu i riječi svog jezika.

Dariya Pavlešen, docentica i viša lektorica na Katedri za ukrajinistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istaknula je kako je ukrajinska kultura prošla brojna dramatična razdoblja.

“Bila je logocentrična, od 11. stoljeća pa dalje imala je sakralno razdoblje u vremenu Kijevske Rusije što je bilo opravdano i razumljivo. Novi početak ukrajinske književnosti počinje 1798. kada je objavljena burleska prema epu Eneida, i to prvi puta, napisan na ukrajinskom književnom jeziku“, dodala je Pavlešen.

Kmet koji je otkupio vlastitu slobodu

Ipak, središnja figura ukrajinske književnosti i kulture jest Taras Ševčenko, čijom je poezijom bila nadahnuta Revolucija dostojanstva 2014. godine.

“On je ta ključna figura, taj borac koji je ostao i ostaje s našim suvremenicima i danas. Ševčenko je bio kmet, koji je osim što je bio pjesnik i slikar, imao želju upisati akademiju, a stjecajem okolnosti, njegov vlasnik ga je odvezao u Sankt Peterburg, gdje je upoznao ruske slikari koji su zajedno organizirali aukciju na kojoj su prodavali slike kako bi otkupili Ševčenka da bi on mogao otkupiti slobodu i upisati akademiju“, objasnila je Pavlešen.

Ševčenko je bio član Ćirilometodskog bratstva u Kijevu. Proveo je 10 godina u progonstvu. U svojim je povijesnim djelima prikazao borbu ukrajinskog naroda protiv socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. Branio je ideju samostalnosti Ukrajine i borio se protiv rusifikacije ukrajinskog jezika.

Streljani preporod

Početak 20. stoljeća, dodaje Pavlešen, obilježen je tzv. streljanim preporodom, kada je strijeljan veliki broj pisaca, prevoditelja, pjesnika i intelektualaca, što je propaganda sovjetskog režima proglašava izrazom 'ukrajinskog buržoaskog nacionalizma'.

“Šezdesete godine su Sovjetskom savezu obilježene početkom modernizma i tzv. plemenitim otporom tadašnjih ukrajinskih pisaca. Danas je ukrajinska suvremena književnost vrijedna proučavanja i čitanja“, dodala je Pavlešen.

Miljenko Jergović je istaknuo kako nam je ukrajinska književnost bliska jer smo dio istog kulturnog kruga.

“Ono što znam su neki romani i knjige ukrajinskih pisaca prevedeni na hrvatski, srpski ili slovenski jezik, neke divne muzike i filmovi. Filmove Sergeja Loznice važno je imati pred očima kada se misli i priča o Ukrajini“, rekao je Jergović koji je nekoliko puta boravio u Ukrajini.

“Meni prvo pada na pamet, a po tome mi je iskustvo Ukrajine bilo vrlo dragocjeno, jest jedna, na naše prilike, vrlo netipična i vrlo jaka evropejska otvorenost. Otvorenost prema Poljskoj i Poljacima, prema Zapadu. Nije to otvorenost prema Coca Coli i Mc Donaldsu, nego otvorenost jedne kulture koja se vidi prema onima koji su joj najbliži – Poljaci, Bjelorusi, a da i stvar bude tragična i bezizlazna – Rusi“, rekao je Jergović.

Ogromna zemlja položena u različitim dijelovima svijeta

Ukrajina je, dodao je Jergović, ogromna zemlja i to položena na takav način da se nalazi u različitim dijelovima svijeta što objašnjava njenu kompleksnu jezičnu situaciju.

“Mi neprestano imamo iluziju da je to od nas jako daleko, ali ako stvari gledamo u kilometrima, nama je do Lavova iz Zagreba bliže nego do Skopja. To je poučna, ali i na neki način, zloslutna stvar”, izjavio je Jergović i dodao da književnost nije ono po čemu prepoznajemo druge svjetove, narode i kulture.

“U osnovi je književnost ono po čemu je neki narod. Narod ne čine grb i zastava koliko god to bilo lijepo, a pogotovo narod ne čini nogometna reprezentacija jer su se nogometaši već trećeg dana rata razbježali i otišli u druge nogometne klubove. Književnost stoji onda kada se čini da nema više ničeg drugog”, rekao je Jergović.

Narod čini književnost, ne zastava, grb i nogomet

Književnost je ono što se, ističe Jergović, ne može srušiti i osvojiti, a to je ono u svakom pogledu nepobjedivo.

“Nadam se da Putin neće poraziti Ukrajince u njima samima. Nije ovo rat za teritorij, to je rat za uspostavu mržnje. Vi kad ovladate mržnjom svog neprijatelja, osvojili ste ono što je veće i važnije od teritorija”, rekao je Jergović.

Josip Ivanović, urednik iz Edicija Božićević, naglasio je kako je najvažniji pjesnik koji povezuje Ukrajinu i Hrvatsku Jurij Lišenko koji je neumorno radio na promociji književnosti i kulture, te hodočastio od nakladnika do nakladnika donoseći rukopise ukrajinskih pisaca.

“Lišenko je radio u Veleposlanstvu Ukrajine u Zagrebu, prevodio je neumorno ukrajinske pisce, donosio rukopise i često smo objavljivali te knjige. Ovdje je jasno koliko je na uspostavi cijelog niza kulturnih i književnih veza između dva naroda uradio samo jedan čovjek. Veza između ukrajinske i hrvatske književnosti se konstantno obnavlja, a uskoro objavljujemo i dva romana suvremenih ukrajinskih pisaca”, rekao je Ivanović.