Profesorica Lucija Budimir, čuvarica hrvatskog jezika i književnosti

Otkako mi je glavni urednik rekao da bih od idućeg tjedna trebala početi pisati i kolumnu subotom, neprestano sam razmišljala o čemu bih i o komu to, ne samo u toj prvoj, nego i kasnije pisala. Domislila sam da to bude na tragu one Andrićeve knjige „Staze, lica, predeli“, odnosno ljudi, knjige i mjesta. Prvi je ovo put da pišem kolumnu, ako će to uopće, na kraju i biti kolumna po pravilima i standardima struke. Bilo kako bilo, otkako živim u Zagrebu, često mislim na svoju gimnazijsku profesoricu hrvatskog jezika i književnosti, Luciju Budimir. Pored mame i djeda, najzaslužnija je što se danas bavim jezikom i književnosti, što uopće pišem. A najviše od svega – čitam.

Lucija Budimir rodom je iz Margetića, sela iznad Novog Travnika, u kojem su do rata živjeli Hrvati i Muslimani. Rodila se u velikoj obitelji, kakvih više nema. Onih gdje je majka rađala i do desetoro djece. Srpskohrvatski jezik i književnost studirala je u Sarajevu. Ne pamtim joj rođendan, a ni godinu rođenja. Vjerojatno je godina kao moj otac, možda koju godinu mlađa od njega, ali sigurno je rođena šezdesetih prošlog stoljeća.

'Književnost je život, a život književnost'

Dok mi je predavala, imale smo poprilično buran odnos. Bila je užasno stroga, za njenu peticu si se zaista mora namučiti o čemu svjedoči činjenica da smo po završetku svih školskih godina u svibnju pisali po dva ogromna kontrolna rada – jedan iz jezika, a drugi iz književnosti. Cilj je, valjda bio, da provjeri koliko smo savladali gradivo cijele godine. Pratio je glas da je 'zafrkana', da traži puno rada, red, disciplinu,  te da je osjetljiva na lektire. ''Hrvatski jezik i književnost, vaši su temelji'', govorila je, ''i nema tog posla kojim biste se mogli baviti, a da vam jezik i književnost, neće trebati''. Smijali smo se i govorili joj, a kako bi to nekom tko će završiti građevinu ili medicinu, trebao jezik, a posebno književnost?

Na takva bi  pitanja, iako niža rastom, profesorica Lucija, narasla do neba i upirala se u strop učionice, da objasni da je „književnost život“, a „život književnost“. Nitko to od nas nije shvaćao, a tako mladi i nadobudni nismo mogli ni shvatiti. U razredu je bilo nekoliko ozbiljnih čitatelja, nas odlikaša. Pažljivo smo je slušali, bilježili, ali najviše od svega – čitali. Satova jezika se sjećam, stroga i nemilosrdna prema sebi i svijetu iz kojeg je potekla, a tako i prema nama: strašno bi se ljutila kada bismo pogrešno odredili č i ć,  ije i je, a prezirala je ono lašvansko i bosansko – makeo. Uvijek bi govorila „koliko puta moram reći da je maknuo, odmaknuo, primaknuo“. Vi morate znati vlastiti jezik, jer tko ne poznaje svoj jezik, ne poznaje sebe, a mi, ovdje, u Bosni, mi smo čuvari tog jezika, samo je dio iz njenih predavanja.

Nismo čitali lektire, nego djela

Lektire se moralo čitati i tu nije bilo nikakvog načina 'eskiviranja'. Inzistirala je onom popisu koji je priredilo ministarstvo obrazovanja, ali i na svom, dodatnom. I ne znam koji joj je bio važniji. Drugi razredi su čitali samo s popisa ministarstva, a naš kojem je ona predavala, morao je baš sve. Hrvatski smo imali, čini mi se, pet puta tjedno. Dva puta kao 'dvosat' i jednom jedan sat. Na tim 'dvosatima' smo obrađivali lektire, odnosno, analizirali, razgovarali, raspravljali do suza, ljutnje, bijesa. Zbog takvog načina obrade lektira prijateljstva su pucala i sklapala se, a na male odmore bismo izlazili ljutiti i povrijeđeni ili važni i puni samopouzdanja ako je naš 'stav' pobijedio.

Nije inzistirala na nekakvim smiješnim detaljima kakve danas ispituju u Hrvatskoj poput onog kakve je  boje je bila haljina Ane Karenjine kada je prvi put plesala na balu s Vronskim, nego je pred nas postavljala velika pitanja poput onih – opravdavate li samoubojstvo, može li se opravdati, što misliti o ženi koja je počinila samoubojstvo i pritom ostavila malodobno dijete? Kada smo čitali Shakespeareovog Hamleta, nekoliko smo se puta žestoko posvađale na tom satu; opravdala sam Hamleta, vidjela sam u njemu nekakvog usamljenog i depresivnog mladića koji pokušava promijeniti svijet oko sebe, a profesorica bi vrlo oštro replicirala, kao i ostali u razredu, a ja tražila opravdanja zašto je ubio nevinog čovjeka.

Čuvati se onih koji bi mijenjali svijet

Objašnjavala je da to ubojstvo, i to nevinog Polonija, zapravo dovelo do svega što se kasnije dogodilo, i da se,  dobro se sjećam, trebamo paziti onih koji bi popravljali svijet. U jednom trenutku napisala je one „službene bilješke o drami“ na ploči, rasprava se odvijala žestoko, a ona je vrlo mudro i spretno 'mijenjala strane', provocirala nas pitanjima, ali tako neprimjetno da mi to ne bismo ni primijetili, da bih se, tako ljuta i razočarana, jer moja omiljena profesorica ne vjeruje u pojedinca koji mijenja svijet, ustala i sve joj bilješke s ploče obrisala. Tog se danas pomalo sramim; nisam imala pravo takvo što uraditi, ali sam silno htjela da ona vjeruje Hamletu, da mu povjeruje.

Na poeziju je, također, bila slaba. Kada bismo, recimo, radili Ivana Gorana Kovačića, Juru Kaštelana, Vesnu Parun, pa čak i Nečistu krv Bore Stankovića, govorila je stihove iz tih pjesama, tako jasno, pouzdano. Činilo mi se da sve te knjige zna napamet i divila joj se zbog toga. Oduvijek sam je silno poštovala, najviše zbog toga, koliko je knjiga, ustvari, pročitala, a danas još i više jer me naučila kako se, zapravo, čitaju knjige. Nikad nije bila ograničena samo na hrvatsku književnost, naprotiv, inzistirala je da čitamo i bošnjačku, srpsku, crnogorsku, o prijevodnoj da se i ne govori, a osobito da čitamo Andrića. Sramota je, govorila bi, biti iz ovog kraja u kojem se rodio takav pisac, a ništa baš njegovo pročitati, sramota.

'Svakidašnja jadikovka' i ismijavanje u IV. a

Učenici je, nisu baš, voljeli. Njena strogost i inzistiranje na pročitanim lektirama koje nikad nije zvala tako nego „djelima“, mnogima su možda omrznuli književnost. Ja sam, pak, bila njena miljenica jer sam, zapravo, samo čitala. Jedan od trenutaka koji ću pamtiti do kraja života je dvosat na kojem smo obrađivali poeziju Tina Ujevića. Donijela je kasetofon, pustila nam Radu Šerbedžiju kako govori Ujevićeve pjesme. Bili smo četvrti gimnazije, spremni da se što prije tereta srednje škole, oslobodimo. Spustila je PVC rolete u učionici, sjela za katedru, tako je zvala svoj stol, i pustila nam 'pjesme'.

Sjedila sam u drugoj klupi, pažljivo slušala i počela plakati. Do kraja Šerbedžijine interpretacije „Svakidašnje jadikovke“ sam jecala bez ikakve naznake da će to stati. U nekom trenutku, razred se počeo smijati. Ismijavali su i Šerbedžiju i Ujevića i mene što plačem, a vrhunac je bio kolektivni, agresivni smijeh kao znak poruge. Profesorica je ugasila kasetofon, ustala i pogledala nas sve i rekla: “Vi ste ovce. Uvijek ćete to biti. Nema vam pomoći“. Kasnije su roditelji  dolazili i žalili se jer je 'vrijeđala njihovu djecu', njihove pametne i prekrasne glave, pokušavali joj se približiti, razrednica ju je molila da na roditeljskom objasni zašto je izrekla takve protupedagoške tvrdnje, a ona je, to sam kasnije saznala, samo govorila da nema što kome objašnjavati i da neće „ulaziti u tor“.

Njeni profesorski kriteriji su bili visoki, mnogima nedostižni

Lucija Budimir i danas predaje hrvatski jezik i književnost u novotravničkoj gimnaziji. Ne znam jesu li njeni profesorski kriteriji i dalje jednako visoki i nedostižni. O njima svjedoči i činjenica da su se rijetki usudili pisati maturalni rad kod nje je. I danas čuva hrvatski jezik i književnost u Bosni. Što sam starija, sve je više volim i cijenim. Nije samo čuvala vlastito profesorsko i osobno dostojanstvo pred ovcama u mom razredu, nego dostojanstvo naše književnosti, glumišta, dostojanstvo naše kulture.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.