Ulice i poledice: Bulevar beogradskih žrtava

„Potpuno je neprihvatljiv postupak koji je Tužilaštvo BiH pokrenulo protiv ministra bezbjednosti BiH Nenada Nešića. Ovakav način rada predstavlja progon kadrova iz Republike Srpske s ciljem njene destabilizacije. Tužilaštvo BiH pokazuje da je postalo instrument pojedinih stranih ambasada i sarajevske političke javnosti za obračun sa Republikom Srpskom. Ukoliko postoje sumnje da je bilo nezakonitih radnji, taj postupak treba da se vodi u skladu sa zakonom, a ne da se od njega pravi medijski spektakl i predstava za javnost“, napisao je predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Milorad Dodik, nakon što je njegov koalicijski partner i u slobodno vrijeme ministar sigurnosti u Vijeću ministara BiH, Nenad Nešić, priveden zbog muljaže sa nabavkom egipatske soli koja je za posipanje puteva zatrpanih snijegom dobra isto koliko i užički kajmak za hladnu trajnu.

Potrošni kadrovski materijal

Nenad Nešić je, da se odmah razumijemo, nebitan: on je tek potrošni kadrovski materijal kojeg je Dodik sklonio s političke margine, pomakao ka važnosti i, naravno, to naplatio slijepom poslušnošću.

Za sve ove loše godine, a njih se, hvala na pitanju, nakupilo, naučili smo da Milorad Dodik jeste svakakav, ali nije budala i, to pogotovo, nije - kada procjeni isplativost oštrine reakcije - neoprezan.

Predsjednik RS-a je, dakle, u svom kratkom sastavu na rahmetli Twitteru, sada X-u, kazao kako nije nemoguće da je Nešić zreo za suda, ali i da je njegovo privođenje vremenski prilagođeno odlukama Narodne skupštine Republike Srpske kojima se, suštinski, entitetski parlament stavlja iznad državnog, baš kao što su i te, navrat–nanos donesene odluke, posljedica studentskih protesta u Beogradu - čiji je uticaj na moć Aleksandra Vučića ozbiljniji od svih dosadašnjih uličnih buna protiv srbijanskog predsjednika.

Istinskom nasljedniku Slobodana Miloševića, a to Vučić jeste, interventno trebaju problemi po komšiluku kako bi umirio masu nezadovoljnika i fokus interesa tamošnje javnosti prebacio sa sebe – i svojih namještenika – na ugroženo srpstvo u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

Zato je, u najkraćem, crnogorski parlament – kojim predsjedava četnički vojvoda Andrija Mandić - izazvao mini puč i oteo ovlasti tamošnjeg Ustavnog suda, dok je onaj banjalučki, dakle Dodikov, donio odluke za koje i sami zastupnici u Narodnoj skupštini Republike Srpske znaju da neće proći bez posljedica i reakcija, prije svih, Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH, odnosno Ureda visokog predstavnika.

Tako je, eto, operacija spašavanja Aleksandra Vučića dobila regionalni karakter, iako još uvijek nije jasno treba li ga uopće – i, što je važnije, od koga – spašavati.

Dunđerski napravljena nadstrešnica željezničke stanice u Novom Sadu se, da se podsjetimo, srušila prvog novembra i tada je poginulo 15 ljudi, što je na ulice tog grada i, malo kasnije, Beograda, izvelo prvo na desetine, pa i stotinu hiljada ljudi, mahom studenata i srednjoškolaca, čija je pobuna opasna, jer nije dirigirana. Oni, naime, nemaju politbiro, kilava srpska opozicija im se šlepa, a dovoljno su i gnjevni i uporni da ih se ne može umiriti dobrim PR-om ili kupiti kićenjem lidera, jer lidera - nema.

Nered u okolini

Naizgled, Vučićeva pozicija nije ni tako loša, ali može postati, a da bi se to izbjeglo, njegov je režim krenuo proizvoditi nered u okolini, vjerujući kako će neorganiziranu djecu rastjerati kućama kada im postane jasno kako predsjednik mora čuvati sunarodnjake od Herceg-Novog do Laktaša.

Ako ta, Vučićeva taktika, nije pogrešna onda, da se ne lažemo, nade nema, ali ako je ispravna, e onda ima problema: i za Srbiju i za sve koji s njom graniče.

„Nemam predstavu ko bi mogao biti mastremind studentskih protesta - da li je to jedna ličnost ili kolektivno telo - kakogod, čini mi se da su studenti shvatili ono što opozicija koja traži načina da se prišljamči studentima nikada nije, niti će ikada shvatiti: da normalizacija političkog života u Srbiji, institucionalizacija i skidanje vela kolektivne depresije - bilo manijakalne, bilo klasične - mora ići postupno, korak po korak, od pritiska do pritiska, od ustupka do ustupka(…)Ukoliko studentarija ne shvati - a zasad mi ne izgleda da shvata - da bez promene okamenjene nacionalističke državne paradigme personalne promene i pretumbacije neće ništa bitno promeniti. Kao što ništa bitno nisu promenili ni posle Petog oktobra, u vreme kad je manji, ali dinamičniji i sposobniji deo DOS-a bio naumio da promeni paradigmu i institucionalizuje Srbiju, u čemu bi i uspeli da duboki pseudopozicioni čaršijaneri nisu opstruirali te napore i na kraju streljali Đinđića. Ako studenti i uopšte građani okupljeni oko njih nasednu na patku Milana St. Protića (i mnogih drugih) da su srpski nacionalizam i nacionalni program OK, a da je problem samo u tome što ga sprovode 'nikakvi Srbi', ako, nadalje, sa indignacijom ne odbace - i 'poruče' im: podržite nas za qwrz - podrške Koštuničinih ahbaba i generala legije qwrza, onda slobodno mogu da pišu: propalo“, kaže najbolji pisac srpskog jezika, Svetislav Basara, u kolumni u dnevnom listu „Kurir“.

U Srbiji, među pametnim svijetom, prevladava stav da Vučiću - bez obzira na sve, što rekao Balašević, „šetače, preletače“ - nikada nije bilo gore. Slika koju je izgradio o sebi kao graditelju koji je napravio više svega i od Josipa Broza Tita se ili doslovno urušila kao i Novom Sadu ili je lagano guta plijesan, kao u famoznom „Beogradu na vodi“, skupom stambeno-poslovnom kompleksu koji bi se komotno mogao zvati i „Beograd u vodi“: iz podruma tih betonjara se, naime, ne prestaje ispumpavati voda, dok su stanovi niže spratnosti zbog vlage neupotrebljivi za stanovanje i nekorisni za krečenje.

Kada se, ima tome godina, zapadni svijet radovao takozvanom „Arapskom proljeću“, slovenski filozof Slavoj Žižek je u javnom razgovoru – naglašavajući kako ga ne fasciniraju ulične parade, pa makar i izgledale kao živi spomenici slobode - upitao budućeg grčkog premijera, Alexisa Tsiprasa, kakav mu je plan za prvi radni dan nakon preuzimanja vlasti. E, sličan upit važi i za Srbiju. Drugačije rečeno, studentarija će, nije uopće nemoguće, oboriti Vučića, ali je pitanje ko će doći poslije: opet on na izborima za koje ima nemalu glasačku bazu ili sadašnja opozicija koja „nikada nije, niti će ikada shvatiti: da normalizacija političkog života u Srbiji, institucionalizacija i skidanje vela kolektivne depresije - bilo manijakalne, bilo klasične - mora ići postupno, korak po korak, od pritiska do pritiska, od ustupka do ustupka“, te „da se bez promene okamenjene nacionalističke državne paradigme(…)neće ništa bitno promeniti“.
Privođenje Nenada Nešića je u toj ujdurmi zapravo najmanje važno. Ono je samo poruka, manje njemu, a više Dodiku i u slobodnom prevodu glasi: ako se Aleksandar Vučić nekako izvuče, to svakako neće biti zbog vas, što ne znači da upravo vas neće koštati pokušaji da ga spasite skačući nam po živcima.

U potpisu, kako ono Dodik reče, pojedine strane ambasade.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.