U rano ljeto: Da jedni odu, a drugi ne dođu

Sve je spremno za naredne opće izbore u Bosni i Hercegovini: datum je određen, kandidatske liste predane i ovjerene, ugovor o nabavki skenera i biometrijskoj provjeri birača potpisan, samo…

''Razmišljam o napuštanju politike, iako imam kredit'', izjavio je, ima tome godina, sada već bivši zastupnik u Hrvatskom saboru, razočaran odnosima u svojoj tadašnjoj stranci.

Neizlječivo stanje

''Da ovi odu, a oni ne dođu'', sentenca je kojom je izborna očekivanja opisao jedan Beograđanin malo prije nego će prvi puta pobijediti Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića, a kilava vlast Borisa Tadića doživjeti poraz od kojeg se niti jedna stranka iz te koalicije sklepane na kostima pokojnog Zorana Đinđića još uvijek nije oporavila, dok je Vučić, kao što znamo, i došao i ostao.

Bosanskohercegovačka predizborna atmosfera u kampanji koja službeno nije počela, ali joj to ne smeta da traje, može se, uz minimalne intervencije, precizno opisati pomoću susjedskog i komšijskog primjera.

Senad Avdić je davno napisao - i mi ga više puta citirali - kako zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu: da pobijedi na izborima u Bosni i Hercegovini. Istina, medicina to stanje ne smatra oboljenjem, ali ga nije krivo nazvati neizlječivim stanjem kako političke kaste, tako i onih što su se od veza s njom okoristili.

Para kapa

Aktivno bavljenje politikom na nivou većem od gradskih i općinskih vijeća je, jednostavno, dobro plaćen posao u kojem visina primanja nikakve veze nema sa učinkom. Para, i to ozbiljna, jednako kapa i onima što deru glasnice na sjednicama i onima što po četiri godine ne progovore ni riječi. Ministarske pozicije, kojih imamo više nego iko na svijetu, garantuju uspješnu ugradnju u novčane tokove koje se usmjerava preciznim tenderima krojenim za unaprijed odabrane firme.

Kreditno najpotentniji građani i građanke, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, kako god ih zvali, su oni sa budžetskim primanjima do kojih se ponekad može doći i bez političke preporuke ili stranačke iskaznice, samo što je sa njima puno, puno lakše. Usluga se, treba li reći, vraća na biračkom mjestu na kojem se, to nikako, ne glasa u skladu sa savješću, već u skladu sa dužničkom obavezom.

Stranke koje funkcioniraju kao korporacije, kapitalizam u kojem su najpoželjniji poslodavci u javnom sektoru, kapilarna korupcija i društveno prihvaćena zloupotreba službenog položaja politiku su svele na izvor ozbiljnih prihoda, a vlast na sredstvo osiguravanja podrške redovnim platama, regresima, toplim obrocima i ugovorima o zapošljavanju koje samo biologija može raskinuti.

Impresivno neusmeni član

U Bosni i Hercegovini, međutim, žive i neki drugi ljudi koji nemaju političkih ambicija, nisu ovisni o budžetu i na izbore izlaze jer vjeruju kako, parafrazirajući Viktora Ivančića, smisao demokratije nije tek u razlici između smisla i demokratije.

Takvi, za razliku od ranije opisanih, sebi mogu priuštiti i apstiniranje od glasanja, a ove godine imaju sasvim dovoljno razloga da četvrtog dana desetog mjeseca rade isto što i svake druge nedjelje: nešto oko kuće ili ništa u kući.

Oni bi, da mogu kao što ne mogu, glasali tako da jedni odu, a drugi ne dođu. I imaju sasvim dovoljno razloga za to bez obzira na, recimo - počnimo od najmalobrojnijih – što Hrvati konačno izlaze iz jednopartijskog sistema u kojem je Savez komunista zamijenila Hrvatska demokratska zajednica, a Dragan Čović nacionalnost.

Za hrvatske glasove se, dakle, neće nadmetati HDZ i Željko Komšić, već HDZ i Petorka koja je kao svog kandidata za člana Predsjedništva istakla generala Zdenka Lučića. Taj impresivno neusmeni član jedne ambiciozne obitelji svakim svojim istupom za tri do pet posto poveća podršku Darijani Filipović, čiji je zadatak da glumi stranačkog šefa u suknji i ništa ne dira.

Mile umjesto Dodika

''Istraživanje koje je jedna od najvećih svjetskih sila radila isključivo za svoje potrebe i neće ga objavljivati kaže da kandidati opozicije u RS-u pobjeđuju. Trojice kandidata iz opozicionih redova (Blanuša, Vukanović, Stanivuković) suprotstavljeni su u odnosu na troje kandidata iz vladajuće koalicije. U svakoj kombinaciji, ukrštanje ovih kandidata pokazalo je da kandidati opozicije pobjeđuju, da je raspoloženje birača potpuno jasno i da ga je skoro nemoguće promijeniti do oktobra'', kaže zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Igor Crnadak.

Dok se ''jedna od najvećih svjetskih sila'' bavi ispitivanjem javnog mišljenja, lokalni i regionalni kabadahija, Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, predano rade na razbijanju opozicije u RS-u kojoj, i tu počinje problem, pripada i Draško Stanivuković. On, za razliku od Branka Blanuše i Nebojše Vukanovića, ponekad skriva, a i tada preko neke stvari, ambiciju da preuzme poziciju, ali i model ponašanja Glavnog Baje, da bude, kao u kontekstu prilagođenoj pjesmi ''Zabranjenog pušenja'', Mile umjesto Dodika.

Neozbiljni i potrošeni

Sarajevski mediji bliski Stranci demokratske akcije uporno ponavljaju kako opstanak Trojke na vlasti ovisi o rezultatu Denisa Bećirovića, odnosno ishodu njegovog pokušaja da sastavi dva mandata u kolektivnom šefu države. Jedini ozbiljan protivnik neozbiljnom autoru otvorenih pisama svima jednako je neozbiljni, samo potrošeniji Bakir Izetbegović, čiji su dosadašnji boravci u Predsjedništvu ostali upamćeni po tome što nemaju po čemu biti zapamćeni.

Na ''širem spisku'' su, istina, Fahrudin Radončić koji se kandidirao kako bi reanimirao klinički mrtav Savez za bolju budućnost te Semir Efendić koji vjeruje kako će neuspješnim pokušajem uspješno povećati broj glasova Stranke za BiH.

Pred nama su, dakle, izbori na koje jedni – oni s kreditima i oni sa radnim mjestima dobijenim na osnovu podobnosti – moraju izaći, a drugi nemaju nekog razloga, ne računamo li mazohističku sklonost održavanju kontinuiteta razočarenja.

Također, pred nama su možda i najregularniji izbori u kratkoj historiji višestranačja u Bosni i Hercegovini, što ne znači kako će rezultati biti puno drugačiji nego na dosadašnjim. Osim u izlaznosti koja bi mogla biti manja - baš kao i broj birača kojeg, da cirkus bude kompletan, niko živ ne zna - i koja se od 1996. kontinuirano smanjuje: sa skoro osamdeset, do jedva pedeset posto.