U okruženju: SDA između svih vatri

Nakon što su se ađutanti Mirsada Kukića u Tuzlanskom kantonu odličili ponašati kao da ih je Fikret Abdić pravio, a Dino Konaković povjerovao da čak i on može pobijediti Stranku demokratske akcije, u toj su se političkoj organizaciji uhvatili digitrona: broju sjedećih i stajaćih mjesta u dvorani „Zetra“ u Sarajevu oduzeli su pouzdane prijestolničke članove, ostalo pomnožili sa 20 maraka troškova za hranu i piće, ugurali narod u autobuse po Bosni i Hercegovini, te održali nešto što su nazvali „Programski skup“.

Nakon osrednje režiranog veličanstvenog okupljanja pod nadasve patetičnim geslom – „Snažna SDA jača BiH“ – objavili su i dokument nazvan „Zaključci Programskog skupa“, čijih 19 tačaka pokazuje da malo, mrvica, treba do ostvarenja očekivanja onih što su davno, ima od toga milijardu godina, navijali da stranku preuzme Bakir Izetbegović, tvrdeći da nema boljeg u svemiru za upropastiti je.

Ne bi, da se ne lažemo, bila nikakva šteta ako se SDA samoukine ili raspadne na sastavne dijelove, ali je problem što to ne može ići lako i biti brzo. Znaju to i u njoj, samo što ne znaju gdje udaraju i s kim će se prije početi boriti, a s kim dogovarati.

„Zaključci Programskog skupa“ takvi su da je gotovo nemoguće odrediti gdje završava predizborna  panika, a počinje određivanje pravaca djelovanja, gdje okončavaju deluzije i kreće suočavanje sa stvarnosti, gdje se pokušava spriječiti osipanje glasova radikala, a gdje upućuju pozovi na saradnju omiljenim neprijateljima - Hrvatskoj demokratskoj zajednici, odnosno Miloradu Dodiku.

Ni boljim piscima od Izetbegovićevih kreativnih daktilografa ne bi pošlo za rukoma da u 19 kratkih pasusa, 1017 riječi bez naslova ili nešto malo manje od četiri novinske kartice, uvjerljivo pokažu kako su za, manje – više, sve i protiv svega u istoj mjeri.

Tako je, dakle, SDA za uobičajeno „očuvanje cjelovite i demokratske BiH i prosperitet i ravnopravnost svih njenih naroda i građana“, „proporcionalno učešće u vlasti“ Bošnjaka i Hrvata u RS, „borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala“ i tako dalje i tako redom.

Protiv su, uz ostalo, uobičajene povrede „suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine“, zatim toga „da se Bošnjaci i Hrvati u entitetu RS tretiraju kao građani drugog reda“, „zahtjeva za pomjeranjem težišta s građanskog principa prema etničkom“, „diktata manjine nad većinom građana Federacije BiH“ , ali i prakse „Ustavnog suda RS koji protivustavno ograničava zaštitu vitalnog nacionalnog interesa nesrba u tom entitetu“.

Stranka demokratske akcije zalaže se, u prevodu, za suspenziju prinicipa konstitutivnosti u Federaciji, tamo gdje je oko pet puta više Bošnjaka nego drugih, ali je izrazito za njegovu primjenu u Republici Srpskoj, tamo gdje Bošnjaka i Hrvata ima za dvije trafike napuniti; u SDA su protiv etničke političke  reprezentacije u Federaciji, uz sve što je prati, no dobijaju osip od toga što Ustavni sud u Srpskoj „ograničava zaštitu vitalnog nacionalnog interesa nesrba u tom entitetu“. Sve ostalo, citirano i preskočeno, uglavnom je manje važno, ali nije puno manje shizofreno, računajući i naprđivanje o famoznom diktatu manjine nad većinom građana.

Uostalom, SDA je većinu vremena na vlasti bila zahvaljujući diktatu manjine nad većinom građana, jer nije dobijala ni 51 posto svih bošnjačkih, a kamoli i srpskih i hrvatskih glasova u BiH. No, nije to nimalo neuobičajeno: u svakom društvu u kojem na izbore ne izađu svi i jednoj stranci ne daju natpolovičan broj glasova, većinom upravlja najbolje organizirana manjina, vođena najdarovitijim u kasnijoj političkoj trgovini.

Najveći uspjeh Stranke demokratske akcije je navođenje njenih konkurenata u bošnjačkom biračkom tijelu na bosanskohercegovački patriotizam iza kojeg se, kako je govorio rahmetli Sulejman Tihić, često skriva najgori nacionalizam najbrojnijeg naroda. U toj utrci su stranke poput SDP-a uklonile tragove svog postojanja u dijelovima zemlje u kojima su većinski Srbi i Hrvati, dok neke od novonastalih političkih organizacija ta područja još uvijek doživljavaju okupiranim.

Ta se pobjeda, zajedno sa drugim nizom okolnosti, lako može pretvoriti ili u sredstvo poraza SDA ili u putokaz ka bezizlaznoj situaciji. Da bi, dakle, SDA ostala najjačom bošnjačkom partijom, mora reći sve ono što joj zagorčava odnose sa HDZ-om kao izvjesnim pobjednikom među Hrvatima na narednim izborima, te sa bilo kim iz Republike Srpske. Da bi vrata saradnje ostavila otvorenim, prinuđena je sama sebi skočiti u usta i progutati govno.

Koliko god izgledalo odvratno, podnošljiva je to cijena i, očito, spremni su je platiti da bi se opet do podne zalagalo za teorijsku borbu „protiv korupcije i organiziranog kriminala“, te njihovu praktičnu primjenu, a od podne družilo sa Draganon Čovićem i Miloradom Dodikom na čijem uspjehu Bakir Izetbegović radi predanije od Bože Ljubića i Željke Cvijanović – zajedno i odvojeno.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.