U okruženju: Bakir između Elmedina i Edina

Njemački filozof Max Horkheimer (1895. – 1973.) je poodavno rekao: „Onaj ko nije spreman kritički govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu“. U prevodu na službene jezike u Bosni i Hercegovini – posebno u Federaciji – i kontekstualizirana u vremenu sadašnjem, ta sentenca glasi: „Onaj ko nije spreman kritički govoriti o Izetbegoviću, neka šuti i o Čoviću“. Važi, naravno, i obrnuto.

O Čovićevom strateškom ubijanju svake, ma i minimalne bošnjačke spremnosti da se nađe kompromisno rješenje za Izborni zakon u većem entitetu, govore njegova djela i njegove riječi, ovisno o prigodi i potrebi. O Izetbegovićevom glavinjanju u ćorsokaku u koji je sam stigao pokušavajući u isto vrijeme predriblati i HDZ, te narodnjačku i građansku opoziciju, govore samo riječi. On za djela, bilo kakva, jednostavno nije stvoren.

Na odluku Naše stranke da ne učestvuje na neumskim pregovorima o izbornom zakonodavstvu, jer se o njihovom prijedlogu neće ravnopravno raspravljati – a i ne može, jer na produženom vikendu nije bilo srpskih predstavnika – Bakir Izetbegović je odgovorio rekavši da se "oni bave politikanstvom u koje vjeruje pet posto stanovništva".  

Naša stranka, da se kaže ako se mora, Bosnu i Hercegovinu vidi kao građansku državu u kojoj se, da skratimo i ne kompliciramo, kolektivna prava štite preko pojedinačnih.

I da, u pravu je Izetbegović, riječ je o možda dobrom i dobronamjernom, ali sigurno nerealnom pokušaju da se u roku od tri-četiri sada pređe sa koncepta etničke, na onaj građanske reprezentacije.

Uostalom, isto mišljenje ima i koalicioni partner NS-a u Kantonu Sarajevo, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Dino Konaković, koji je nakon onog sijela u skupom hotelu kazao: „Nemoguće je preko noći, ja bih to volio da napravimo građansko uređenje u kojemu je jedan čovjek jedan glas. Zato moramo dobiti suglasnost Čovića i Dodika...to je danas nemoguće“, dok je Edin Forto, lider Naše stranke, replicirajući Izetbegoviću izjavio: „Svjesni smo duboko etničke podijeljenosti zemlje i potrebe za zaštitom kolektivnih prava. Međutim, svjesni smo i zloupotrebe tih prava u cilju blokade države. Sve što tražimo jeste onemogućavanje zloupotrebe tih prava uz njihovo puno poštivanje, kao i poštivanje individualnih prava te prava Ostalih".

Kako god pročitali Izetbegovićeve, Konakovićeve i Fortine riječi otkrit ćemo tri stvari. Prva je da su dijelom ili potpuno svi u pravu. Druga je da su, zaista, prijedlozi NS-a u ovom trenutku, desetljeću, a možda i duže, puno duže, nerealni. No, tek je treća posebno zanimljiva. Nema, naime, puno kako je upravo Bakir Izetbegović govorio o milionu – ili tako nekako, uglavnom velika je brojka u pitanju – građana Bosne i Hercegovine koji se ne osjećaju kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati i da ih se, je li, ne može ignorirati i obespravljivati u procesu izmjena Izbronog zakona. Sada je istih tih Bosanaca i Hercegovaca, kako vidimo, samo pet posto...

Predsjednik Stranke demokratske akcije možda i nije svjestan da se preigrao u pokušaju da izigra sve druge, ali bi morao znati da bi se, vrlo lako, njegovo ime moglo naći na sljedećem spisku onih kojima će američka administracija uvesti praktično nekorisne, ali simbolički ipak važne sankcije. Uostalom, nije ih Mirsad Kukić dobio zato što su u State Departmentu zabrinuti za poslovanje banovićkih rudnika ćumura već, kako smo pisali, za primjer iz kojeg je Izetbegović trebao naučiti da može biti kooperativan ili politički dekapitiran.

Njegov, Izetbegovićev, a posljedično i problem svih nas, je u tome što sporo shvata i što je beskrajno talentiran u biranju najgoreg od svih mogućih rješenja. Iz samo njemu znanih razloga uvjeren da će problem sa Izbornim zakonom nestati sam od sebe, on se već dugo bavi otimanjem sadržaja sarajevskih opozicionih partija, onih koje su od svog osnivanja (SDP) ili od tranzicije iz „ustavne“ u socijalno-liberalnu stranku (NS) zagovarale građanski princip uređenja Bosne i Hercegovine. Tako smo, uostalom, i došli u paradoksalnu situaciju u kojoj čelnik prve monoetničke ili nacionalne političke organizacije registrirane u Bosni i Hercegovini nakon kraja jednopartijskog sistema, zagovara sve suprotno onom zbog čega je SDA formirana i sve što se u putu ne sreće sa prijedlozima, prije svega, hrvatskih stranaka u BiH.

Tražeći načina da izbjegne nagli kraj karijere, ali i svjestan da oni koje naziva „našim prijateljima iz međunarodne zajednice“ nemaju ni snage, ni volje, ni potrebe za radikalnim rješenjima koja podrazumijevaju iste takve oblike djelovanja, Izetbegović pokušava istisnuti Dinu Konakovića sa mjesta novog favorita istih tih „prijatelja iz međunarodne zajednice“ a to, uz ostalo, podrazumijeva i svođenje, nazovimo ih, njegovih miliona Bosanaca i Hercegovaca – ne, dakle, Bošnjaka, Srba i Hrvata – na pet posto građana o kojima u bespućima političke nerealnosti brine Edin Forto.

Iz pozicije kritičara SDA, najbolje što se moglo dogoditi u toj političkoj organizaciji bio je izbor Bakira Izetbegovića za predsjednika stranke koja je prije njega bila sve ono što neće biti poslije. Nesreća je, međutim, što on ne pravi ograničenu štetu, već predano čini sve što može da iza sebe ostavi što više pustoši može. Ono što preostane je ionako planirao prepustiti najbližima, a to nisu Asim Sarajlić i Sebija Izetbegović, već najdraži neprijatelji: Dragan Čović i Milorad Dodik.     

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.