Izborna 2022.: Poželjni porazi

Ako je, a jeste, praksa pokazala da se u Bosni i Hercegovini isplate zločini i politički porazi – zavisi o kojem entitetu pričamo: prvo važi za manji, a drugo za veći – onda ne treba zvati Vidovitog Milana da predvidi ishod nove runde pregovora o izmjeni izbornog zakonodavstva u Federaciji.

Uostalom, pozicije su već sada jasne i takve su da će se pregovarači približiti jedino ako ne bude grijanja u sali za sastanke.

Dragan Čović je za privremenog, ovomjesečnog glasnogovornika odabrao Iliju Cvitanovića iz HDZ-a 1990 – stranke osnovane da razbije monopol izvorne Hrvatske demokratske zajednice i svedene na njenu ikebanu u HNS-u – a on je poručio da će prijedlozi Hrvatskog narodnog sabora biti usvojeni ili „od ove zemlje neće biti ništa“.

Bakir Izetbegović nema ni želje ni vremena, a valjda ni potrebe da traži svog Cvitanovića. Probao je, istina, sa Adilom Osmanovićem koji je rekao: „Razlika Stranke demokratske akcije u odnosu na HDZ je u tome da ne mora doći do izmjena Izbornog zakona do predstojećih Općih izbora. Ako HDZ smatra da su im ugrožena prava zašto nije uputio apelaciju prema Ustavnom sudu ili prema Evropskom sudu za ljudska prava, pa da vidimo kako bi te pravosudne institucije odredile se prema ovome. Prema tome, ovo su politički ciljevi i oko njih se da razgovarati, ali naravno bez bilo kakvih ucjena, blokade države...“. No, kako potpredsjednika SDA i bivšeg potpredsjednika Republike Srpske, dakle Osmanovića, ni odraz u ogledalu ne shvata ozbiljno, morao se oglasiti i Mali princ lično, pa poručio da će učestvovati u nekim pregovorima čisto onako, da se organizatori i „naši prijatelji iz međunarodne zajednice“ ne uvrijede.

Kada, dakle, hrvatska strana kaže ili će biti po našem ili nikako, a bošnjačka poruči da po njenom možda ne mora biti, ali da sigurno neće biti ni po HDZ-ovom, HNS-ovom, svejedno je – HNS je ionako pseudonim HDZ-a – ne treba se pitati zašto uopće pokušavaju nešto dogovoriti, jer je odgovor banalan: zato da simuliraju kako rade ono na čemu parazitiraju godinama, ma decenijama, potvrđujući tačnost teze sa početka teksta.

Riječima Slavena Raguža, predsjednika Hrvatske republikanske stranke, rečeno: „Koalicija HDZ/DF/SDA koja vlada još od 2014. nikada nije bila jača. Dovoljno je vidjeti ponašanje zastupnika ovih stranaka u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, stalna imenovanja po nadzornim i upravnim odborima javnih poduzeća. Sve ovo oko tobožnjih nesuglasica, pa onda ponovnih poruka pomirenja putem stranačkih medija su tipični spinovi. Ušli smo u izbornu godinu, pa se mora stvoriti dojam 'svađe', kako oni nisu 'isti', kako se ne bi moglo vidjeti očigledno, a to je da obje stranke imaju isti cilj, to je pat pozicija“. 

Već smo na ovom mjestu, pa tako dvadeset sedam puta, pisali o tome kako Dragan Čović svoju moć i utjecaj ne crpi iz pregovora o Izbornom zakonu, već iz neuspjeha u njima. Princip je vrlo jednostavan: svaka Komšićeva kandidatura podizala je Čovićev rejting među bh. Hrvatima na historijski maksimum, a svaka sarajevska najava osvajanja značajnijeg broja mjesta u Klubu Hrvata u Domu naroda opravdavala homogenizaciju hrvatskog biračkog tijela oko, naravno, HDZ-a.

Sa druge strane stola i na drugom kraju iste krive linije je Bakir Izetbegović koji sa pozicije predsjednika prve monoetničke partije registrirane u Bosni i Hercegovini odjednom zagovara građansku, a ne etničku reprezentaciju u vlasti, ali ne iz ideala, već samo zato što je shvatio da značajan dio bošnjačkog biračkog tijela to voli čuti. I njegova računica je jasna: ono glasova koliko mora dati Komšiću i sličnima, nadoknadit će privlačenjem, nazovimo, ih građanskih birača koje samo još treba uvjeriti da ne rasipaju podršku i ne biraju stranke koje su se profilirale kao profesionalna opozicija specijalizirana za lijepe riječi, otvorena pisma i saopćenja koja u sudaru sa realnošću nemaju nikakve šanse.

Otkako su Bošnjaci i Hrvati američkom voljom utjerani u Federaciju nije bilo krize koju nisu generirale SDA i HDZ i nije se pojavilo niti jedno jedino rješenje koje su te dvije stranke našle. Ne računamo li, naravno, podjelu plijena koja funkcionira u svim uslovima, pa i u vrijeme dugogodišnje blokade formiranja Vlade Federacije zbog čega su na v.d. funkcijama mahom isti oni i one koje bi dvije stranke tu zadržale i da blokade nema.

Lider „majoriziranog naroda“ i ergela njegovih bližnjih – ne računajući kućne ljubimce – vrlo lijepo žive od budžeta entiteta u kojem, zahvaljujući i Čovićevom maksimalizmu, kao i SDA-ovskoj ukopanosti na poziciji odlučnog ne, Hrvati ne konzumiraju sva prava proistekla iz konstitutivnosti.

Navlas je isto i sa Izetbegovićem koji se do podne predstavlja kao čelnik samo jedne parlamentarne stranke, a od podneva kao nacionalni lider. Jedini pošten posao u njegovom užem i širem okruženju radio je zet iz Njemačke, čak i kada je držao kupleraj. Oni što još nisu uhljebljeni nemaju broj Asima Sarajlića na brzom biranju.

Zakazivati pregovore u situaciji u kojoj ključni akteri ne žele kraj agonije, već profitiraju od agonije bez kraja je kao nagovarati lava da postane vegetarijanac ili očekivati od Recepa Tayyipa Erdogana da se pobrine za probleme BiH i odnose Hrvata i Bošnjaka, iako on ne skriva da mu je strateško-interesni partner na Balkanu Vučićeva Srbija.

Srećom, mi smo na sve navikli, pa i na to da se ništa ne mijenja, od izbornog zakonodavstva do staleške podjele na manjinu koja se bogati dok se grčevito bori da ne uspije i bijednu većinu koja strastveno navija da naši zajebu njihove. Ko god bili i naši i njihovi.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.