2022.: Sretna nova, a ista

Da nije trajno opasno, sve ovo bi bilo samo dosadno.

„Bošnjaci su sebe zarobili u tvrdnji kako to znači, ako se da pravo da Hrvati izabiru svoga, hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo, da to znači treći entitet, a oni su navodno protiv trećeg entiteta. A ja opet mislim da bez trećeg entiteta nema nikakve Bosne i Hercegovine. Ja mislim da bi to bilo fer. I sve se može dogovoriti“, izjavio je, između ostalog, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, Milorad Dodik, u intervjuu Hrvatskoj televiziji.

“Dodikova tvrdnja iz intervjua HTV-u, da 'Hrvatima treba dati treći entitet i da bez toga nema BiH', drska je zamjena teza, kojom se dodatno želi produbiti kriza i dobiti podrška radikalnih krugova u hrvatskom narodu za vlastitu antiustavnu politiku. Kada bi nove etničko-teritorijalne podjele u BiH bile moguće – a nisu, Dodika bi se dalo pitati i koji dio teritorije entiteta RS je planirao uključiti u tzv. treći entitet“, saopćila je Stranka demokratske akcije reagirajući na Dodikov nastup na HTV-u.

Stvarno nije blesavo pitanje „koji dio teritorije entiteta RS je planirao uključiti u tzv. treći entitet“, samo što ih ima, tih pitanja, još puno.

Prvo: da li je zaista Republika Srpska spremna na odricanje od dijela svog teritorija kako bi najmalobrojniji narod dobio entitet, a BiH, prema Dodikovom tumačenju, razlog više za opstanak?

Drugo: ako je, ali stvarno, RS spremna biti manja da bi Hrvati bili sretniji i Federacija mirnija, zašto to do sada nije rečeno?

Treće: kada iz Stranke demokratske akcije pitaju „koji dio teritorije entiteta RS je planirao uključiti u tzv. treći entitet“, da li to znači da oni nemaju ništa protiv teritorijalnog preustroja Bosne i Hercegovine, dakle i formiranja hrvatskog entiteta, ali imaju protiv mogućnosti da samo Federacija doživi izmjene, a RS ostane nedirnuta?

Četvrto: ako SDA nema ništa protiv još jednog entiteta ukoliko će on imati dio teritorija na prostoru sadašnje Republike Srpske, zašto sa tim stavom nikada i nigdje nisu izašli?

Peto: ako i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici misle, a tvrde da misle, kako bi najbolje rješenje za BiH bilo stvaranje još jednog, hrvatskog entiteta, ima li slučajno kakav prijedlog vezan za teritoriju na kojoj bi on bio?

Šesto: ukoliko HDZ treći entitet vidi isključivo na području današnje Federacije, znači li to da za HDZ ne postoji, recimo, Posavina?

Sedmo: ukoliko se svi slažu da je treći entitet način da možda jednom izbije mir i ako su saglasni da on bude i sa ove i sa one strane sadašnje međuentitetske granice, šta će biti sa etnički mješovitim krajevima i gradovima i kako će SDA dijelu Bošnjaka objasniti da idu u hrvatski entitet, a HDZ dijelu Hrvata da ostaju u bošnjačkom?

Osmo... Ma nema potrebe da nastavimo sa posljednjim ovogodišnjim izdanjem kviza u kojem su pitanja takva da ih, zapravo, ne treba postavljati, a odgovori redom poznati.

Dolazeće, 2022. godine, navršit će se pune tri decenije od službenog početka rata u Bosni i Hercegovini, tačnije od priznavanja početka agresije izvedene još u jesen 1991.,  sravnjivanjem sela Ravno sa zemljom. Godinu kasnije, bit će i tri desetljeća od izbijanja sukoba koji se najčešće naziva bošnjačko-hrvatskim, a 2024. i od potpisivanja Washingtonskog sporazuma, dok će 2025. i onom Dejtonskom biti punih trideset ljeta.

Ako je, a jeste, rat bio tragedija, onda je ovo što se smatra mirom – farsa. Svima je, naime, još od kraja zime 1995. sasvim jasno da su u bazi Wright-Patterson neravnomjerno, ali na jedini mogući način, raspoređeni i zadovoljstvo i nezadovoljstvo. Republika Srpska je, iako je nastala okupacijom i masovnim zločinima, priznata i prihvaćena, ali kao entitet unutar BiH, a ne kao samostalna država ili zapadna regija Republike Srbije. Hrvatska republika Herceg-Bosna još je ranije ukinuta, dok su Hrvati u Bosni i Hercegovini zadržali konstitutivni status prvo u jednom, pa u oba entiteta. Republika Bosna i Hercegovina više ne postoji, ali postoji Bosna i Hercegovina u svojim granicama iz 1991., čime je sačuvana cjelovitost zemlje što je, barem se tako govorilo, bio jedan od ratnih ciljeva Armije BiH.

Od tada, od prekida borbi, pa do evo ove minute traju pokušaji da se ono što nije išlo puškama, završi olovkama i zastupničkim rukama po raznim parlamentima. To što niti jedan jedini nije uspio nikome, očito, ne smeta: politički iracionalizam raste li raste, da bi na isteku ove godine postalo jasno kako je ili vrijeme za novi rat ili je upravo taj iracionalizam jedini stvarni sadržaj politika maksimalističkih ciljeva i minimalnih, ako ikakvih, racionalnih mogućnosti njihovog ostvarivanja. Osim, naravno, ako oružane sukobe ne smatramo racionalnim, a svi su redom, barem to tvrde, protiv puškaranja. I svi, da se ne zamajavamo, lažu.

Naš mir, kakav je da je, više od svega osiguravaju - u jednakoj mjeri - strah od neuspjeha i od reakcije takozvane međunarodne zajednice što je, naravno, bolje od ubijanja, ali je i najbolji način da ama baš sve ostane navlas isto, da i 2022. provedemo kao da je vrijeme davno stalo.

Naša mrva sreće je u tome što rat ne odgovara nikome, dok ovakav mir svim bitnim akterima nečega što je kao politički život omogućava nastavak akumulacije moći i(li) njenog zadržavanja. Tako smo, osim ako se Dodik stvarno ne usudi provesti sve što je najavio, puno bliže agoniji bez kraja nego mogućem, kakvom-takvom, kraju agonije.

Ono što nas od prvog dana novog ljeta čeka je, dakle, nastavak života u kojem je najvažnije da ne se ne puca i ništa više, pa ni to što je bjelodano jasno da je ovo što imamo – BiH sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda – nešto što, možda, nije vječno, ali sigurno nije kratkotrajno. I jedini je okvir u kojem se, kako ono Dodik reče, sve može dogovoriti, samo što dogovor nikome ne pada na pamet.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.