Taktičko otezanje: Ima li Čović tajni plan?

Ako Dragan Čović nije smislio neki toliko genijalan plan da ga niko osim njega ne razumije, onda na prilično jednostavan i očit način pokušava ostati u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, a HDZ učiniti jednom od pobjedničkih stranaka u Federaciji i održati je dominantnom među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Čelnik HDZ-a je u sukobu sa svim, ali baš svim značajnijim strankama čije su centrale u Sarajevu. Njegovi odnosi sa Ambasadom Sjedinjenih Država i predstavnicima Evropske unije nisu kao oni sa Uredom visokog predstavnika, ali su jako daleko od korektnih, samo što se to, je li, ne govori iz praktičnih razloga: Maureen E. Cormack ozbiljnija je i energičnija od anemičnog Valentina Inzka.

Ni sa susjednom Hrvatskom, odnosno njenom vlašću i sestrinskom strankom u Zagrebu, Čović, po svemu sudeći, ne razmjenjuje ljubav. Pozvao je, istina, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Andreja Plenkovića, u Mostar, da bi uživo čuo jednu od onih poruka od kojih ima koristi koliko i od podrške Demokratske Republike Kongo čitlučkim igračima kriketa.

„Tu smo kao susjed i saveznik koji želi pomoći uz poštivanje teritorijalnog integriteta i ustavnog ustrojstva BiH s ciljem da sva tri naroda idu naprijed“, rekao je Plenković, dokazani majstor efektnih fraza.

Nema ni mjesec dana kako smo na ovom mjestu pisali o  intervjuu ambasadorice Cormack u kojem je, uz ostalo, izjavila: „Već neko vrijeme Sjedinjene Američke Države i Evropska unija nastoje da omoguće i da olakšaju dijalog među političkim strankama u vezi sa Izbornim zakonom. Zašto? Da bi poslije izbora mogao da bude formiran Dom naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ono što je potrebno jeste da stranke, koje imaju i odgovornost i kapacitete, jednostavno počnu raditi na tome da postižu kompromise da bi se napredovalo tim putem, jer mi smo imali puno zajedničkih sastanaka sa strankama, kao što smo imali i odvojenih sastanaka sa strankama. Postoji čitav niz praktičnih rješenja do kojih je moguće doći. Kroz tu verziju će biti omogućeno, prvo, da izbori budu održani, drugo, da se provedu rezultati izbora na slobodan, pravičan, demokratski način. Ono što je zaista najvažnije reći je da pri postizanju tih kompromisa nijedna strana neće biti savršeno sretna, nijedno rješenje neće biti savršeno, ali će omogućiti ovo što sam rekla...“

Nakon tog intervjua u Ambasadi SAD-a su se skupili predstavnici SDA, SBB-a, SDP-a i DF-a i pokazali kako, kao, nisu čuli dio o formiranju Doma naroda čije bi ovlasti, bude li prilike, a neće, umanjili. Dragan Čović, naravno - jer može biti svakakv, ali nije ni glup, niti mu je lukavstvo amputirano pri rođenju – s tim američkim doživljajem Doma naroda nema problema, ali ima sa krajem citiranog odgovora, sa najavom Izbornog zakona krojenog po principu ravnomjerne raspodjele nezadovoljstva.

Ono što američka predstavnica za BiH naziva kompromisom kojim „nijedna strana neće biti savršeno sretna“, u prevodu znači da moguće izmjene Izbornog zakona neće biti zbir ispunjenih želja SDA ili SDP-a, ali ni ostvarenje onoga na čemu Čović insistira, pa on u njihovom prihvatanju vidi veći rizik nego u održavanju općih izbora u sadašnjem stanju opće napetosti.

Prije četiri godine, u dosta drugačijem, mirnijem okviru, Čović je kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva osvojio nešto preko 128.000 glasova ili oko devet hiljada više od ostale trojice kandidata: Martina Raguža, Živka Budimira i Ante Popovića. Procentualno, za Dragana Čovića je glasalo 52,2 posto onih na čije glasove računa i sada. To što još uvijek nema ozbiljnog protukandidata, ne znači da ga ne bi dobio nakon mirenja sa novim izbornim pravilima sa kojima, je li, može biti nezadovoljan koliko i ostali, a to već pretpostavlja i manju podršku od tih 52 posto...

Nakon što više od deset godina najavljuje sve što ne može ispuniti, Čović je u poziciji u kojoj mu, više nego ikada, odgovara da sve ostane isto, barem do jeseni. Poslije i ne mora, jer on se svakako po treći puta neće moći kandidirati, a za penziju ne mora brinuti: uštedilo se, lijepo se skućio, djeca i zetovi rade, dok je spisak onih što mu nešto duguju dug skoro kao telefonski imenik većih pravnih subjekata zapadno od Neretve, bez obzira na to kakva im je struktura vlasništva.

Sve i da Željko Komšić dobije isto onoliko glasova koliko je 2014. dobio tadašnji DF-ov kandidat Emir Suljagić, opet je nedovoljno da porazi Čovića kojem samom svojom pojavom pomaže u mobliziranju birača. Simpatizeri SDP-a, sa kojima bi se Komšić i mogao vratiti tamo gdje je dva puta sjedio, imat će, međutim, svog kandidata za Predsjedništvo – Denisa Bećirovića. Savez za bolju budućnost još nije objavio ko će u njihovo ime probati proći kroz ona vrata u Musali broj 9, gdje je službeni ulaz, ali se može pretpostaviti da će to biti Fahrudin Radončić. On, kraj sebe živa, sigurno neće glasače prebacivati nekome drugom.

Dragan Čović, da ponovimo, nema ozbiljnog protukandidata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, kao što druge stranke sa hrvatskim prefiksom nemaju puno šansi pored HDZ-a u situaciji u kojoj lider te partije predano radi na proizvodnji neprijatelja među Bošnjacima, računajući kako je posljedični osjećaj ugroženosti, bio on stvarni ili isfrabricirani, najbolji vezivni materijal za obje nacije, te motiv brojnijoj da se okrene svakome ko prijeti Čoviću, a manje brojnoj da se postroji upravo uz njega.

Status quo je, ako zaista ne postoji genijalni, nama smrtnicima nejasni plan Dragana Čovića, win-win situacija i za njega i za HDZ. On će, opet, u Predsjedništvo, njegove marionete u parlamente, a ljudi od povjerenja na izvore novca i stvarne moći koju više može zaljuljati neravnomjerna raspodjela nezadovoljstva novim Izbornim zakonom, nego još jedno odgađanje bilo kakve promjene.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.