Sumrak saga: Teror institucija

Biti Mostarac ili Mostarka možda jeste, tako kažu, lijepo, ali sigurno nije lako. Trebaju čovjeku, uz ostalo, sajle umjesto živaca.

Dok se u drugim gradovima i općinama pripremaju za lokalne izbore čiji je datum promjenjiviji od kalendara Sarajevo film festivala, u Mostaru se već zna, kao što se znalo prije šest mjeseci ili dvije godine, da će Ljubo Bešlić ostati gradonačelnik još neko vrijeme, da grad neće, za isto to vrijeme, dobiti Gradsko vijeće i da, općenito, ni na vidiku nema onog perioda u kojem se biračima podilazi preko svake mjere i granice pristojnosti.

A da je sve kao što nije, na članovima i članicama Udruženja građana „Jer nas se tiče“ bi se već redali SDA, HDZ, SDP, Naša stranka, Hrvatska republikanska stranka, HDZ 1990, Narod i pravda, Stanlio i Olio, Amel i Kice, Tom i Jerry... I svi bi, normalno, pokazivali razumijevanje, po žegi i kiši obilazili oko one deponije na Uborku, obećavali da će, samo da se dokopaju vlasti, riješiti taj i sve druge probleme u paketu, slikali se za novine, davali izjave za televiziju i, naravno, odmah po proglašenju službenih rezultata izbora zajebali one ljude što već godinu dana rade posao koji nije njihov. I ne, da ne bude kakve zabune, ne rade ga zato što im je dosadno ili zato što ih neko plaća na ruke, već zbog toga što žive pored tempirane bombe dovoljne razorne moći da našteti i njima i sugrađanima u centru grada.

Kako je u Mostaru ama baš sve naopako – osim što Neretva, nekim čudom, još uvijek ne teče uzvodno – e tako se dijelu građana i građanki i u izbornoj godini pokazuje kako to izgleda pravna država kada se naljuti i kada, umjesto njima, služi onima koji, eto, imaju toliko sreće da ne moraju svake četiri godine glumiti da ih običan svijet zbilja zanima.

Dan prije prve godišnjice protesta zbog neregularnog i, kasnije će se ispostaviti, nelegalnog rada deponije Uborak, nekakva je gradska inspekcija obišla kuće oko odlagališta, tražeći dokumentaciju o njihovoj izgradnji. Ista je to, čisto da se kaže, inspekcija koju su građani zvali da malo vidi deponiju i koja je nakon njihovih poziva umjesto u predgrađe otišla na fuka.

Cijela ta priča, inače, nije od jučer. Ne ova sa deponijom, nego njen rukavac sa kućama. Kada su u gradskoj vlasti shvatili da iza inicijative „Jer nas se tiče“ ne stoje ni Safa Oručević, ni SDA, ni SDP, ni neki nepoznati, unutrašnji neprijatelj, sjetili su se da posljedicu okrive za uzrok jer, kao, deponija je tu od stoljeća sedmog, a sve oko nje od prije nekoliko godina ili decenija i sve je to izgrađeno – divlje.

Problem je, uz ostalo, i u tome što oko smetljišta ne stoji jedna, već stotinu i jedna kuća, što je svaka, ali svaka, uredno prikopčana na vodu, struju, kanalizaciju, što na vrata svake poštar uredno donosi račune za komunalije i što se, naravno, niko nije češao ni dok su se te, navodno bespravne, kuće gradile, niti je nekome palo na pamet da ih ruši sve dok iz njih na ulicu nisu izašli ljudi kojima se baš i ne sviđa udisati smrad, gledati kako kese lete nošene vjetrom i nije im ugodno piti vodu sa dodatkom medicinskog i biološkog otpada.

Osim toga, u Mostaru se, kako u njegovim reprezentativnim dijelovima, e tako i u suburbiji, gradi na veliko, kako ko hoće i koliko ima para i malo je gdje u zemlji haosa toliko urbanističkog i komunalnog nereda kao u tom gradu i mjestima koja ga okružuju.

Ako, dakle, od kraja rata do ove minute na Uborku nije napravljena niti jedna jedina kuća sa svom potrebnom dokumentacijom – a jesu, sasvim suprotno, mnoge, zidane dok gradsku upravu nisi činili po jedan kadar HDZ-a i SDA i ostatak administrativnog osoblja bez ovlasti – prvo, logično i nezaobilazno pitanje je: šta su, ali tačno, radili inspektori i inspekcije, zašto su gradnju dopuštali i zašto na tek izlivene temelje i netom podignute krovove nisu slali građevinsku operativu, no ne kao pomoć, već sa zadatkom da sve ilegalno sravni sa zemljom?

Drugo, logično i nezaobilazno pitanje je: ima li kakve inspekcije i kakvih inspektora u drugim dijelovima grada, sa bilo koje strane Neretve, u kojima su nikla betonska zdanja raznih oblika i gabarita i u kojima se niko ne buni?

Treće pitanje, pa da s mini kvizom završimo, već je indirektno postavljeno na početku teksta: da li bi se iko sjetio dozvola za gradnju i drugih papira da zna kako će u Mostaru, kao i u ostatku BiH, na jesen ili u ranu zimu biti održani izbori?   

Ko god ne zna odgovore, njemu se ne isplati objašnjavati. Kao što se ne isplati, ali se mora, ponavljati kako se na Uborku umjesto rješenja za jedan problem, proizvodi novi. Da, naravno, česta je to, ma uobičajena praksa kod nas i primjenjuje se kada god postane jasno da uporna ignorancija ne uzrokuje nestanak nekog problema. Tada, nakon veličanstvene spoznaje, kreće fabriciranje nečega što treba pomoći da se ono prije jednostavno zaboravi. Ako neko ne vjeruje, evo neka se proba sjetiti ne svih, jer je to nemoguće, nego recimo pet slučajeva u kojima nije primijenjen oprobani i opisani recept.

Redovno održavanje izbora i postojanje vlasti sa demokratskim legitimitetom nisu nikakva garancije reda, ali nepostojanje i teorijske mogućnosti da se vlast smijeni, osigurač su za trajni nered. Uče to, svakoga dana u svakom pogledu, Mostarci i Mostarke, a što je najgore, gradivo će ponavljati još neko vrijeme. Neodređeno, naravno.

Bakir Izetbegović i Dragan Čović, tvrdi Valentin Inzko, postigli su 95 posto dogovora o izborima u Mostaru koji bi se, kao, trebali dogoditi 2021. Znajući kako najdraži neprijatelji misle, funkcioniraju i mjere vrijeme, za preostalih pet posto trebat će im isto toliko godina. I to u boljoj varijanti. U izvjesnijoj, Bešlić će biti gradonačelnik Mostara posthumno, njegov će duh ostati u dealu sa nekim SDA-ovim ekspertom za pare, a Mostar... Pa kao i do sada: nekako a k'o nikako.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.