Sumrak idola: Druga smrt Bore Đorđevića

Krajem sedamdesetih
dvadesetog veka
bilo je u meni
nešto od čoveka.
Ja sam davno mrtav…

(Bora Đorđević, Poslednja pesma o tebi)

U grobu Bore Čorbe bit će komotno još koji dan. Sve dok u njega ne legne Borislav Đorđević.

Vijest ste, ne treba sumnjati, već čuli i o njoj i pokojniku čitali u tekstu Borisa Čerkuča: u sedamdesetdrugoj godini života preminulo je građansko lice Borislav Bora Đorđević. Rock pjesnik Bora Čorba je, kako je i pjevao, davno mrtav: još od onog dana u kojem se okitio četničkim znamenjem i uspješno obavio tranziciju iz muzičara u najvećeg Srbina u poznatom dijelu svemira.

Za razliku od suvremenika poput Branimira Štulića ili znatno mlađeg i pokojnog Milana Mladenovića, koji su uvijek znali protiv čega su, a gotovo nikada – osim uoči ratova u Jugoslaviji – za šta su, Đorđević je, eto, znao oboje. I upravo to ga je kao autora ubilo prije više od tri desetljeća.

Nije, nema potrebe da se lažemo, Đorđević bio jedina muzička zvijezda rahmetli SFRJ koja se nakačila na nacionalizam, daleko od toga, ali je on to uradio najvulgarnije. Posljedično, jer to, očito, ne može drugačije, vlastitu je poetiku odveo daleko preko granice nerazblaženog primitivizma kao u, recimo, pjesmi „E moj druže zagrebački“: „E, moj druže zagrebački/eto nas kod vas u pljački/mi ćemo vas opljačkati/a vi ćete svi plakati“.

Ne treba, dakle, žaliti za Borislavom Đorđevićem. Boru Čorbu su davno oplakali oni kojima su njegove pjesme – kao i one što su ih za „Riblju čorbu“ pisali drugi – nešto značile u životnom dobu u kojem su stripovi i rock and roll formativno važniji od lektire, talijanskog neorealizma i klasičnog teatra.

Razdavajnje djela i autora

Razglabati o razdvajanju djela i autora se može uvijek: mnogi su veliki umjetnici i umjetnice u, kažimo tako, građanskom životu bili - i u slučaju živih ostali - neopjevana stoka. Đorđević je, treba mu priznati, to odvajanje napravio sam i to tako temeljito da se ni njegove pjesme napisane prije nego što se transformirao u dugokosog Vojislava Šešelja teško, ako ikako, mogu slušati bez zadrške inicirane upravo Borinim odabirom da bude četnik na steroidima. Još je gore sa nastalim kasnije iako nije, stvarno nije, baš sve što je napisao od kraja osamdesetih dvadesetog vijeka, pa i nešto ranije, bilo smeće sa rifovima u pozadini.

Njegov je nacionalizam zapravo bio takav da se, recimo, „Dva dinara druže“ ne može čuti bez, u najblažoj varijanti, pitanja o tome kako je neko neupitno talentiran mogao napraviti tako glup i toliko civilizacijski i ljudski pogrešan izbor. Ne znači to da je Đorđević morao biti poput nekadašnjeg kolege iz „Ranog mraza“, Đorđa Balaševića. Bilo bi sasvim dovoljno da nije jezikom sijao mržnju, kružio po srpskim paradržavama kao glupost u prirodi i stajao uz one kojima je doživotna robija za ratne zločine najmanja moguća kazna.

Ne treba, to nikako, Borino četništvo pripisivati uticaju alkohola kojeg je pio kao da sutra ne postoji, sasvim suprotno: on je sve, baš sve napravio jer je iskreno podržavao ideju koja je razorila Jugoslaviju, mrvila njene gradove od Vukovara do Sarajeva, napunila masovne grobnice od Slavonije, preko Bosne i Hercegovine, pa sve do Kosova o kojem Đorđević nije guslao samo zato što nije naučio strugati po jedinom instrumentu na svijetu kojeg je – kako je kazao jedan duhoviti Cetinjanin - lakše napraviti nego slušati.

Proglasiti Đorđevića „običnom budaletinom“, kao što je uradila jedna njegova poznanica sasvim drugačijeg političkog, ideološkog i civilizacijskog opredjeljenja, osim što pojednostavljuje svaki pokušaj analiziranja Borine kontra evolucije, predstavlja i – u konkretnom slučaju nenamjernu – relativizaciju dobrovoljnog pristupanja fašistima. Zapravo jedino što je u tome obična budalaština, jeste njegovo klepetanje o razlici između nacionalizma i šovinizma koja je, inače, jednaka razlici između tople i vruće vode. Ako je i ima, a suštinski nema, ona je u jeziku i osjećaju: ono što je nekome toplo, drugom je vruće i obrnuto. To što toplomjer pokazuje isto u oba slučaja, nikome nije važno.

Poetska pravda

Tupavo da tuplje ne može, Borislav Đorđević je tumačio distinkciju koja ne postoji ni inače, niti, to pogotovo, među onima što ih je slijedio kroz rovove: „Ne bih miješao nacionalizam i šovinizam. Nacionalist znači voljeti svoj narod, a biti šovinist je nešto jako ružno jer to znači mrziti druge narode. Vjerujte mi, nikog ne mrzim, ali ponosan sam što sam Srbin“.
Boro je, vrlo svjesno, znao i šta radi i kakve su posljedice: zato je, i to je valjda bio posljednji trag čovjeka u njemu, odbijao čak i teorijsku mogućnost da sebi dijagnosticira amneziju i ponovo nastupa u Hrvatskoj i Federaciji BiH. U Republici Srpskoj je, uzgred rečeno, odlikovan „za izuzetne zasluge“.

Poređenje je, naravno, pretjerano, jer im važnost nije jednaka, niti malo, ali je za ovu priču korisno. Knut Hamsun je i dalje najveći norveški pisac i, sasvim sigurno, jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost kojem su čitatelji i čitateljice nakon Drugog svjetskog rata vraćali knjige koje im je potpisivao, pokazujući i tako da mu ne opraštaju to što je bio uz tamošnje fašiste i vlast Vidkuna Quislinga. “Da nije bio genij, kao kvisling već bi bio zaboravljen”, napisao je Miljenko Jergović o Hamsunu. Slično se može reći i za Boru Đorđevića: da nije bio i važan i dobar rock pjesnik, kao četnički vojvoda bi odavno bio i prezren i zaboravljen. Upravo tim redom.

Srozavajući se etički, pa nerijetko i estetski, Đorđević je zaslužio prezir i, za desert, cinično mjesto za umiranje. Borislav Đorđević je, naime, preminuo u državi čije su građane njegovi politički idoli nazivali austrijskim konjušarima i u gradu u kojem se sa životom rastao čovjek kojeg je, prijesno lažući, proglašavao gorim i od Hitlera i od Staljina, te nazivao kraljem zločina. Zvao se, treba li reći, Josip Broz Tito.

Ako u tome nema makar malo poetske pravde, onda ona ne postoji.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.