Spy Game: Pukovnici ili pokojnici

Brzo li je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine... Miloradu Dodiku, Šefiku Džaferoviću i Željku Komšiću trebalo je samo pet dana da se vanredno čuju i jednako vanredno zatraže od Ministarstva sigurnosti sve relevantne informacije i dokaze o takozvanoj aferi selefije u kojoj je, a prema pisanju portala Žurnal i kasnijim izjavama ministra Dragana Mektića, Sigurnosno obavještajna agencija (SOA) Republike Hrvatske vrbovala građane BiH za špijunažu i transport oružja u paradžemate po Srednjoj Bosni.

Stotinu i nešto sati se, dakle, troglavi šef države kanio da se uključi u slučaj kojeg neko ne može – ili barem ne bi smio – profesionalno i politički preživjeti.

Ukoliko Dragan Mektić i Ministarstvo sigurnosti imaju neoborive dokaze za svoje tvrdnje, hrvatska SOA se, kao prvo, može preimenovati u Savez običnih amatera i registrirati kao udruga građana.

U modernoj špijunaži nema čega nema, ali ni u tom svijetu u kojem - kako u jednom holivudskom trileru Al Pacino kaže regrutu CIA-e Colinu Farrellu - ništa nije kao što se čini, se ne smatra uobičajenim hvatati saradnike po zagrebačkim i sinjskim skelama, odnosno po graničnim prelazima i tu, pored mješalice za beton ili u kakvom policijskom kontejneru, od njih tražiti da u roku od tri – četiri sada postanu tajni agenti specijalizirani za kontrašpijunažu!

A upravo je to, prema dosadašnjim navodima Žurnala i Ministarstva sigurnosti, obavljala SOA koja je u posljednjoj operaciji - i pomoću jednog od saradnika uhvaćenog u tranzitu - željela podmetnuti ruksak oružja i eksplozivnih sredstava nekim vehabijama u Srednjoj Bosni. No, prije vehabija, oružje su, zahvaljujući dojavi iz Hrvatske, trebali naći pripadnici policije u BiH, o čemu su se, opet, trebali raspisati svi svjetski mediji i prikazati BiH kao leglo naoružanih islamista, zemlju terorista i opću opasnost za Evropu.

Bosna i Hercegovina, kao što znamo, nema problema sa terorizmom, samo sa oružanim napadom na Ambasadu SAD-a, ubistvom dvojice pripadnika Oružanih snaga kod Sarajeva, rafalima po policiji u Istočnoj Bosni, auto bombom u Bugojnu, likvidacijom jedne konjičke familije, stotinjak preživjelih pripadnika ISIL-a koje sada čeka povratak kući...

Sve je to, prema informacijama iz Sarajeva, ud od ovce za ono što bi uslijedilo nakon otkrivanja ruksaka u nekom do jučer nepoznatom selu – ruksaka kojeg je trebalo preuzeti u Republici Srpskoj i prebaciti u Federaciju, pa ga onda na vrijeme i prije nego ga se dokopa neko rad da zapuca, naći zahvaljujući pomoći Zagreba.

Ko god misli da BiH nije špijunski luna park, igralište po kojem trčkaraju agenti SOA-a, BIA-e, CIA-e, MI5 i MI6, BND-a, ex KGB-a, Mossada i tako dalje, taj će umrijeti naivan. Ko god je osmislio navodnu operaciju o kojoj Žural piše, taj se blesav rodio.

Da je, dakle, plan realiziran i da je BiH zbog ranca sa bombama dobila imidž kakav nije stekla zbog napada na Ambasadu SAD-a ili pucnjeva u svoje vojnike, bio bi to, naravno, ogroman problem za Bosnu i Hercegovinu i posebno Bošnjake u njoj. No, ne bi se, niti malo, s njim usrećila ni Hrvatska – zemlja čiji je turistički bum usko vezan sa sigurnosnom situacijom u Turskoj, Egiptu, Tunisu i drugim, odnedavno reanimiranim destinacijama nižih cijena.

Kada je prije dvadeset godina NATO bombardirao Srbiju i od gerilske UČK činio ozbiljnu, oslobodilačku vojsku, na hiljade je rezervacija za boravak u hrvatskim hotelima otkazivano zbog ratne opasnosti! Nije tada niko nikome mogao objasniti kako je jedina, ali jedina veza, recimo Tučepa, sa kosovskim ratom ta da američki avioni neizbačene bombe odlažu u Jadran, na označena mjesta i daleko od obale, jer naoružani mogu poletjeti sa nosača, ali se na njih mogu vratiti samo razoružani.

Ukoliko Mektić dokaže operaciju SOA o kojoj se govori, hrvatski premijer Andrej Plenković će imati dužnost i obavezu da agenciju u kompletu nabije nogom, jer je ili bila angažirana na diskreditaciji susjedne, te siromašenju vlastite države ili je to isto radio tek jedan njen dio sa kojim se, očito, niko nije u stanju izboriti i staviti ga pod nadzor. U oba slučaja mogući efekat bi bio isti: BiH - dokazano leglo terorista, a Hrvatska koja prodaje more i sunce njen prvi susjed kojeg je najbolje zaobići. Niko normalan se ne kupa i ne troši pare tamo gdje prijeti opasnost da se s godišnjeg vrati u dijelovima.

Sa druge strane, ne dokažu li Mektić i Ministarstvo sigurnosti Predsjedništvu da nisu od informacija o kontaktima SOA-a sa njima sigurnosno interesantnim građanima BiH – čije postojanje potvrđuje tjednik Nacional i o kojima je, prema istom izvoru, informisana i Obavještajno sigurnosna agencija BiH (OSA) – složili majku svih dosadašnjih, javnosti znanih i neznanih afera, najbolje što im se može desiti je da ih otmu vanzemaljci. Em će ih po sudovima žive oderati i novinar Mato Đaković kojeg optužuju za vezu sa MUP-om RS-a, i Ivan Bandić, dugogodišnji obavještajac odložen u skladište potrošenih kadrova službeno nazvano Konzulat Republike Hrvatske u Tuzli, i Mijo Krešić, inače Mektićev zamjenik, em se sa karijerom u sigurnosnom aparatu mogu pozdraviti za sva vremena, pa još malo duže.

Afera selefije je, drugačije rečeno, ili otvoreni čin neprijateljstva Hrvatske prema BiH ili pokušaj proizvodnje neprijateljstva BiH prema Hrvatskoj. Ostalo – radi li se o institucionalnom ili vaninsticionalnom djelovanju, obavještajnim ili paraobavještajnim strukturama - su manje važne finese.

Ne treba se, međutim, iznenaditi ako cijela priča završi poput nekih drugih, prethodnih: u zaboravu koji će je odgurati novi skandal. Ovdje afere traju kao filmski kadar, onoliko koliko treba da traju i završavaju početkom druge, često veće, ali sa istim posljedicama. Nikakvim po aktere i kontinuirano pogubnim i po odnose među državama, odnosno narodima u BiH, te općim manjkom povjerenja u institucije. Računajući, naravno, i Predsjedništvo kojem je trebalo pet dana da pročita portale i novine, da bi zatim Ministarstvu sigurnosti dalo tri za izvještaj o špijunskoj igri.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.