SDP-ova škola demagogije

Ukoliko Damir Mašić sam osmišljava svoje nastupe u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, onda Nermin Nikšić ima više nego dobar razlog da mu opali šamar prvom zgodnom prilikom. No, ukoliko su Mašićeve egzibicije dio nekakve strategije Socijaldemokratske partije, e onda bi se njeno pošteno i razumno članstvo, zajedno sa biračima i simpatizerima moglo uhvatiti tableta za smirenje: da lakše podnesu rezultate izbora nakon kojih će SDP, u najboljem slučaju, biti privjesak Saveza za bolju budućnost, u gorem Stranke demokratske akcije, a u najgorem po njih isto što i sada: profesionalna, demagoška opozicija koja do podne radi za SDA, a od podne za HDZ. Može i obrnuto.

"Zaključak o brisanju svih etničkih prefiksa iz naziva javnih preduzeća i preduzeća sa većinskim državnim kapitalom u kojima prava upravljanja vrši Vlada FBiH", nadasve je kratak, pamtljiv i efektan naziv prijedloga Damira Mašića zbog kojeg je do daljnjeg blokiran rad parlamenta većeg entiteta i zbog kojeg bi mu Dragan Čović trebao, red je, poslati makar rokovnik i kalendar, ako ne i bocu vina.

U prijevodu, Mašić je zatražio da se u dnevni red sjednice Parlamenta Federacije uvrsti i rasprava o promjeni naziva javnih firmi koje imaju nacionalni, hrvatski prefiks, ili sintagmu Herceg-Bosna u imenu. Po defaultu, podržala ga je većina bošnjačkih zastupnika – niko, naime, u predizbornoj godini ne želi etiketu izdajnika, ma koliko znao da uzalud maše rukom -  dok su svi iz HDZ-a i pripadajućih organizacija prvo bili protiv, da bi se zatim mirno udaljili, koristeći serviranu priliku za mobilizaciju svojih, znači Čovićevih, birača.  

SDP je, nije se loše prisjetiti, dva puta bio u vlasti: početkom ovog vijeka i od 2010. do 2014. Drugi puta su, praktički, koalirali sa HDZ-om, pa im nisu smetale ni Hrvatske telekomunikacije Mostar, ni Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Prvi puta, prije sedamnaest godina, imali su većih problema, velikih kao sadašnji, samo što su imali i nešto, ma puno više pameti.

Teško je reći ima li današnji, Nikšićev SDP, politički program i strategiju ili samo dijagnozu: svakih šest sati se, neovisno o jelu, u toj stranci pozivaju na svoju multietničnost i spremnost da djeluju u interesu svih zavađenih naroda, dok u međuvremenu predano rade na osnaživanju upravo onih organizacija koje snagu crpe iz stalnih kriza i međunacionalnih napetosti izazvanih, pored ostaloga, i istupima poput Mašićevih.

Nije trebalo biti ni posebno upućen niti naročito pametan za pretpostaviti kako će završiti prijedlog „o brisanju svih etničkih prefiksa iz naziva javnih preduzeća i preduzeća sa većinskim državnim kapitalom u kojima prava upravljanja vrši Vlada FBiH". Ni u SDA, kao ni u SBB-u ne sjede parmaci koji ne shvataju da bi glasanjem protiv u roku odmah zaradili optužbu za taljenje sa HDZ-om kojem, naravno, savršeno odgovara mogućnost da se postavi na branik naziva firmi čijim se računima stranački vrh služi bolje nego vlastitim tekućim.

Damir Mašić je prividno uspio i suštinski se epski zajebo. Njegov je prijedlog postao tačka dnevnog reda sjednice za koju sada niko živ ne zna kada će se održati. Jednom, naravno, hoće, ali do tada se svašta može dogovoriti po kafanama po kojima se, inače, kod nas vode i entiteti i država. To je, međutim, manji problem za SDP. Većeg ili nisu svjesni ili se prave budale.

Davanje naziva javnim preduzećima, ali i ulicama, školama, trgovima, bolnicama, studentskim domovima i sportskim turnirima jeste politički čin – ne nužno, ali najčešće – pa je i očekivano da se zastupnici time bave. Razlika između demagoga i onih koji više vremena troše na razmišljanje nego na namještanje frizure je u tome što drugi znaju odabrati tajming, prepoznati uzroke problema, predvidjeti posljedice i, prije svega, napraviti listu prioriteta. E na njoj bi, da je sve drugačije nego u šugavoj stvarnosti, prvo trebalo biti poslovanje kako Hrvatskih telekomunikacija i Elektroprivrede Herceg Bosne, tako i BH Telecoma i Elektroprivrede BiH, pa ostvareni i mogući prihodi, razvojni planovi, kadroviranje, zatim praćenje trošenja sredstava u javnim nabavkama, marketingu...

Drugačije rečeno, a da isto znači: odgovornu opoziciju koja namjerava biti nešto više od slučajne pozicije, prije imena bi trebalo zanimati uspostavljanje sistema u kojem javne firme neće predstavljati bankomate vladajućih stranaka, direktori neće postajati oni što im je jedina refernca da su simpatični šefu partije, zapošljavanje neće imati svoju cijenu u čvrstoj valuti, služba marketinga neće funkcionirati na jaransko-reketaškim osnovama, a sponzoriranje, recimo, kulturnih manifestacija neće ovisiti o podobnosti organizatora, već o kvaliteti sadržaja.

Samo što SDP nije kakva opozicija, kamoli odgovorna, dok do pozicije, očito, planira doći kao manji koalicijski partner u širokom savezu u kojem će, opet, morati sarađivati i sa HDZ-om, što će, uz ostalo, podrazumijevati uzimanje dijela plijena iz BH Telecoma ili Elektroprivrede BiH, te ne diranje Hrvatskih telekomunikacija Mostar i Elektroprivrede Herceg-Bosne. One su, naime, u zoni interesa Dragana Čovića i tamo će ostati. I da, isto će se zvati.