Punoljetna Sjedinjena Američka Dejtonija

Svaki tekst ima svoj kontekst, pa makar bio i Privremeni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu, kako je prije dvadeset i jednu godinu nazvan dogovor o prekidu rata, sklopljen u bazi Wright-Patterson.

Upravo tu činjenicu zanemaruju sve glasniji zagovornici Daytona 2: sporazuma koji bi trebao BiH učiniti funkcionalnijom i usput suspendirati različite diskriminatorne elemente državnog uređenja koje je, evo, i po američkim zakonima punoljetno.

To da BiH, ovakva kakva jeste, ne funkcionira je aksiom. Drugačije rečeno, dva plus dva su četiri, trokut nema pet ćoškova, lopta je okrugla, a Sjedinjena Američka Dejtonija je najbliža muškoj sisi: niti na nešto liči, niti čemu služi. Elemenata za Dayton 2, za novi tekst o istoj zemlji, očito ne nedostaje, ali ne da kontekst nije odgovarajući, već konteksta nema na mapi.

Historijski raspleti – a kraj rata u BiH to jeste, makar dogovor o miru bio nazvan privremenim – ne dešavaju se sami od sebe i ne ovise o nečijoj dobroj volji ili povoljnim biometeorološkim prilikama. Balkanski war lordovi nisu one zime 1995. u SAD otputovali onako, da im guzica vidi puta, niti zbog toga što im je od nje do glave došla spoznaja o besmislu rata, već zato što su morali i što su imali sa čime trgovati.

Hrvatska je tako u Dayton došla kao vojni pobjednik, kao zemlja koja se „Olujom“ skoro do kraja vratila u granice AVNOJ-a i sa komadićem teritorija koji će se, brže ili sporije, ali jednom i svakako, reintegrirati u nju – sve pod nadzorom onih čije se sudjelovanje u planiranju oslobodilačkih akcija neuvjerljivo minimizira. Dakle, Amerike i njene administracije.

Slobodan Milošević je donio spremnost da prizna poraz u jednom od ratova koji je započeo – upravo onom u Hrvatskoj, od koje je svakako digao ruke puno prije ljeta zadnje ratne godine – i nespremnost da prihvati još jedan izbjeglički srpski val, do kojeg bi nesumnjivo došlo da su se borbe u BiH nastavile. Njegova pozicija bila je: može BiH, neka je gdje jeste, ali mora sa Republikom Srpskom, pa kako god.

Alija Izetbegović i Haris Silajdžić su, također, imali šta ponuditi ili razmijeniti: Armija BiH je, pogotovo u bihaćkom kraju, oslobodila više teritorija nego je dugoročno mogla kontrolirati, dok je ogroman broj muslimanskih žrtava, zaključno sa srebreničkim genocidom, bio ne samo moralni, već i politički kapital.

Uglavnom i što je kraće moguće: Amerikanci su mogli tražiti od Tuđmana da im vrati dugove – a on, uz ostalo, morao degažirati Krešu Zubaka i zamijeniti ga Jadrankom Prlićem, spremnim da potpiše ostanak Posavine u RS-u – zaprijetiti Miloševiću (i) padom Banja Luke, kojoj je Hrvatska vojska malo palila, pa malo gasila struju, čisto da Richard Holbrooke pokaže u Beogradu koliko je, zapravo, situacija po Srbe dramatična, dok su Izetbegović i Silajdžić dobili Sarajevo i vanjske granice BiH, plus prijetnju o tome da će NATO, ako neće oni, zaustaviti dalje umanjivanje Srpske. Svi ostali, a bilo ih je tada u Daytonu za napuniti vagon, statirali su u kukuruzu i čekali da se slože sa onim što će se dogovoriti, ma koliko im to odgovaralo ili ne odgovaralo.

Danas, dva desetljeća plus cijela godina, od sklapanja, tačnije sklepanja, Privremenog mirovnog sporazuma za BiH, Hrvatska je članica NATO-a i EU, a njena vanjska politika toliko ja bliska američkoj da se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković i ministar spoljnih poslova Ivo Stier, ponašaju kao honorarni saradnici Ambasade SAD-a u Zagrebu. Direktor Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik u depresiji Tomislav Nikolić, niti hoće, niti mogu, niti moraju tražiti od Srba u BiH da prave nekakve ustupke, no sve i da je obrnuto, nemaju nikakav mehanizam kojim bi prislili poslanike u Narodnoj skupštini RS-a na izglasavanje promjena koje oni smatraju nepovoljnim. Bakir Izetbegović davno je rekao, pa u međuvremenu ponovio više puta, kako neće biti ukidanja entiteta, ali niti stvaranja novih, što je, zapravo, stav i onih bez kojih se ne može: Sjedinjenih Država kojima mi nismo nisko na listi prioriteta, već uopšte nismo na listi. Za administraciju u Washingtonu, da se ne lažemo, ovdašnji problemi nisu takvi da ih treba interventno rješavati, a ako i ima kakav vrijedan angažmana, oni će, opet, rasplet tražiti u okviru famoznog Daytona jedan, nula, kako li već.

Sjedinjena Američka Dejtonija navršila je u ponedjeljak, 21. novembra, svoju dvadeset i jednu godinu: dovoljno je stara da je se značajnije mijenja, a dovoljno mlada za odumiranje. Istina, niko nama ne brani da je ušminkamo i koliko-toliko popravimo, samo što je do sada sve ono što smo mi popravljali završilo kao trajno pokvareno.  

Možemo, dakle, neuspješno probati mirno zaspati, jer Daytona 2 neće biti. Noćna mora se nastavlja i po danu i po noći...