Pokazna vježba: U Istočnom Sarajevu ništa dobro

''Kada je reč o ovom nemilom događaju danas ovde i intervenciji milicije, utvrdiće se odgovornost za intervenciju za koju nije bilo razloga. Kada nas je drug Mitar obavestio šta se događa ispred zgrade, vi dobro znate da smo se za jedan minut dogovorili da red ne održava milicija, već da vi to sami preuzmete u interesu bezbednosti građana i dece koji se tamo nalaze. Dokaz da smo se dobro dogovorili je da je red održavan sasvim dobro i da je reč o ljudima koji su se dostojanstveno ponašali…'', rekao je, pored ostalog, bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević prije punih 38 godina, 24. aprila 1987.

Proba

Tog je dana bio u posjeti još uvijek postojećoj Autonomnoj pokrajini Kosovo u kojoj su uveliko trajale međunacionalne napetosti između Srba i Albanaca. Nakon što ga je „drug Mitar obavestio šta se događa ispred zgrade“, Milošević je razvlastio lokalni Sekretarijat unutrašnjih poslova, dakle regularnu miliciju, i njene ingerencije prenio na lokalno srpsko stanovništvo. Bila je to, praktički, proba za kasnije stvaranje paradržavnih jedinica koje će pomoći u pretvaranju jugoslavenskih policijskih i vojnih snaga u one pod Miloševićevom kontrolom, deklarativno angažiranih na sprečavanju, a praktički na vođenju rata.

Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, se – kako, uz mnoge druge, tvrdi pokojni Slaviša Lekić u knjizi „Junaci doba zlog“ – divio Miloševiću i nije se smirio sve dok mu nekadašnji premijer takozvane Republike Srpske Krajine, Borislav Mikelić, nije pomogao da sjedne na čuveni kauč na koji Milošević smještao goste. Ono što mu je tada ušlo u guzicu, ovih dana mu je stiglo do glave.  

Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske nisu razoružali policajce iz SIPA-a prilikom njihovog pokušaja da privedu Milorada Dodika, ali ih, što dođe na isto, jesu razvlastili.

Neizbježna pitanja

Ako se i u drugačijem društveno-političkom kontekstu – nije, naime, BiH autonomna pokrajina RS-a, već je obrnuto - historija dešava dva puta, jednom kao tragedija, a drugi puta kao farsa, onda… E onda su neka pitanja neizbježna.

Pitanje prvo: ako je, a jeste, hapšenje Milorada Dodika ocijenjeno kao operacija visokog rizika, kome je palo na pamet da pripadnike SIPA-e po njega pošalje kao na Tepu?

Pitanje drugo: ako se, a jeste, na osnovu već postojećih procjena moglo vjerovati da će Dodikova pretorijanska garda pružati otpor, da li je – očito nije – postojao neki plan B za hapšenje predsjednika RS-a?

Pitanje treće: nije li, možda, bilo lakše izvesti hapšenje Milorada Dodika prilikom slijetanja na Jahorinu, nego u Administrativnom centru Vlade Republike Srpske u Istočnom Sarajevu?

Pitanje četvrto: kome je, kako i zašto palo na pamet da po Dodika, umjesto naoružanih i obučenih pripadnika SIPA-e, pošalje inspektore u civilu opremljene fasciklima?

Pitanje peto: da li je slanje inspektora SIPA-e u civilu, kojima su se verbalno – potrebe za silom, naime, nije bilo – suprotstavili naoružani pripadnici MUP-a RS-a i još naoružaniji pripadnici Specijalne antiterorističke jedinice, bilo tek simuliranje provedbe zakona po principu: mi smo, kao, htjeli, ali nam oni, kao, nisu dali?

Pitanje šesto: ako je, kako kaže bivši ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Nermin Pećanac, SIPA namjerno „izazvala Dodika da napravi novo krivično djelo – oružana pobuna“, kakve će biti posljedice i hoće li ih uopće biti, obzirom da predsjednik RS-a ne pokazuje nikakvu namjeru da poštuje zakone i presude prema kojima on nije apsolutni, nedodirljivi car?

Pitanje sedmo: da li je karikaturalnim pokušajem privođenja Milorada Dodika i nimalo karikaturalnom demonstracijom sile njegovih čuvara zapečaćen status quo i u ovom slučaju?

Pitanje osmo: ako karikaturalnim pokušajem privođenja Milorada Dodika i nimalo karikaturalnom demonstracijom sile njegovih čuvara nije zapečaćen status quo, šta slijedi?

Pitanje deveto: treba li, ali stvarno, nekome objašnjavati da državu državom čini i sposobnost njenog sigurnosnog aparata da osigura provođenje ili poštivanje zakona na svakom milimetru teritorija iste te države?

Pitanje deseto, iako je možda trebalo biti prvo: da li je neko makar malo mislio o tome da su policajci iz RS-a bili – kao što, očigledno, jesu – spremni izvršiti krivično djelo kojim su, teorijski, postali naredne mete SIPA-e, a praktično suborci Milorada Dodika u borbi i protiv te agencije koja više nema samo tri imena (Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Radovan Višković) na listi za privođenje?

Pitanje jedanaesto: ima li igdje ikoga ko vjeruje kako će se učesnici oružane pobune sami predati ili odazvati na sudske pozive, te da će Milorad Dodik ustati normalan, spremiti stvari i sam otići na izdržavanje zatvorske kazne?  

Pitanje dvanaesto, jer malo šale nikada nije na odmet: misli li Christian Schmidt da će SNSD-u i Ujedinjenoj Srpskoj nešto biti nakon što im je ukinuo budžetske isplate, a nije napravio ništa da kompletna Republika Srpska prestane biti bankomat SNSD-a koji će, ima se, može se, dati malo para i Stevandićevoj stranci?

Dva moguća rješenja

Nakon što je SIPA, prijeteći fasciklom, pokušala privesti Milorada Dodika dva su moguća rješenja onoga što u funkcionalnoj državi ne bi bilo kriza. U takvima se, naime, osumnjičene, okrivljene i osuđene za krivična djela poput pokušaja državnog udara ili oružane pobune jednostavno hapsi.    

Jedno je, to rješenje, da se pripadnici SIPA-e sljedeći puta po Dodika pošalju onako kako se to inače radi kada skupljaju ratne zločince, narko dilere i ostali društveni talog: u ozbiljnom broju, ozbiljno naoružane i sa ozbiljnim planom u kojem upotreba sile nije izostavljena. Drugo je da se čekaju izbori, živi u nadi da će ih Dodik provesti po pravilima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, da ih, kao do sada, neće pokrasti, pa će ga onda nova vladajuća većina predvođena Srpskom demokratskom strankom dostaviti u Vojkoviće.

Od tog odabira ovisi i odgovor na sve više retoričko pitanje je li Bosna i Hercegovina jedna zemlja sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda ili komplikovana verzija Kipra koji kao država decenijama ne postoji u svojim nekadašnjim granicama. Njegov veći dio, onaj grčki, je u Evropskoj uniji, a drugi i manji, dakle turski, je Ankari ono što je Dodikova Republika Srpska Republici Srbiji: istureno odjeljenje.