Nova runda: Bakir i Dragan na čekanju

Uvesti sankcije Asimu Sarajliću i Gordani Tadić, a ne uvesti ih Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću je isto kao kazniti Željku Cvijanović pored živog Milorada Dodika. Ovo treće se, znamo, nije dogodilo, niti će, dok prvo i drugo jeste.

Ništa, ali ništa od onoga što se navodi u argumentaciji za uvođenje sankcija „prvom do Bakira“ i prvoj u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, Sarajlić i Tadić nisu napravili bez naloga, znanja ili, u kao boljoj varijanti, akontativne saglasnosti nadređenih.

Uostalom, nikada Asim Sarajlić ne bi za sebe rekao da je „prvi do Bakira“ da ga na to mjesto nije montirao predsjednik Stranke demokratske akcije. Jednako tako, mogla je Gordana Tadić u ovdašnje državno Tužilaštvo doći iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslavije, sa mjesta profesorice na Oxfordu ili pravne savjetnice generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, ali bi, bez pokroviteljstva lidera Hrvatske demokratske zajednice, iz Tužilaštva brže izašla nego što je ušla.

To što su dužnosti i obaveze kažnjenog dueta bile različite, ništa suštinski ne mijenja. Sarajlićev posao bio je da spletkari u ime stranke, bude poveznica sa krupnim kapitalom onih što ih je SDA odabrala da se predstavljaju kao sposobni – iako je nesumnjivo samo da su bili podobni – poput, recimo, Zijada Blekića sa kojim je, dok je ovaj bio na slobodi, redovno ljetovao na šibenskoj rivijeri, te da moć i uticaj pretvara u domaću, stranu, kakvu god valutu, trgujući zaposlenjima u javnom sektoru, od kantonalnih ministarstava pa sve do kompanija koje su formalno u javnom vlasništvu, dok u praksi funkcioniraju kao bankomati SDA.

Gordana Tadić nije na vrh piramide u Tužilaštvu BiH došla kako bi pravosuđe bilo nezavisno i funkcionalno, već sasvim suprotno: da pazi na prioritete u podizanju optužnica i, još više, u nepodizanju. Ona je, mora se priznati, revnosno i mudro branila od sudova svakoga za koga je u HDZ-u procijenjeno da je korisniji na slobodi i, to pogotovo, funkciji, nego na odavno zasluženoj robiji zbog već nečega: organiziranog kriminala, kapilarne korupcije, ugrožavanja ustavno-pravnog poretka, nepoštivanja odluka Ustavnog suda...pa i ratnih zločina.

Da nije bilo američkih sankcija mogli su se, vrlo izvjesno, Sarajlić i Tadić naći na istoj interesnoj strani i u situaciji u kojoj bi HDZ-ova tužiteljica morala naći načina da zaštiti SDA-ovog operativca za poslove na rubu zakona. Preciznije, sa one, druge strane tog ruba.

SDA i HDZ, to smo valjda do sada shvatili, savršeno funkcioniraju u općoj nefunkcionalnosti. Nikada se nije dogodilo da jedni ili drugi pređu dogovorenu liniju razgraničenja interesa, ali se jesu, ne jednom, dogovorili o onome što - prema nepotpisanom aneksu Washingtonskog sporazuma - pripada Bakiru, odnosno Draganu. To što ni dealovi, ni metode, kao i kasniji način rada, nisu baš bili u skladu sa zakonima, amortizirano je, uz ostalo, i korištenjem entitetskog ili državnog pravosuđa kao stranačkog savjeta za pravna pitanja.

Oboje, dakle i Gordana Tadić i Asim Sarajlić, su suštinski nebitni. Kao što Željke Cvijanović, osim kao građanke sa matičnim brojem i žiro računom, ne bi bilo bez Milorada Dodika, e tako ni novosankcionirani ne bi, bez Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića, bili nešto više od provincijske pravnice i ratnog veterana.

Izetbegovićev i Čovićev destruktivni potencijal, način vladavine, poimanje politike i odabir saradnika i saradnica, nisu ništa manji od Dodikovog, samo što vožd iz Laktaša, zahvaljujući Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, u svojoj zoni (ne)odgovornosti nema međuetničkih problema, briga o entitetskom izbornom zakonodavstvu i ostalim, federalnim mukama. Vjerovatno su tek nešto manje bogati ili, što je još vjerovatnije, pametnije kriju imetak od bahatog sakupljača nekretnina istočno i zapadno od Drine.

Nije, međutim, problem u tome što su čelnici SDA i HDZ još jednom zaobiđeni u kažnjavanju, već u tome što međunarodni protektori od Ureda visokog predstavnika pa do Washingtona, sankcije ne uvode za ono što je, ma koliko američki diplomata Gabriel Escobar tvrdio drugačije, daleko veći problem od korupcije.

Toksični federalni odnosi nisu posljedica toga što mali broj ljudi raspolaže sa velikim iznosom para, već politika koje u jednom slučaju artikulira sam Izetbegović, dok u drugom Čović nalazi klaunove poput Marija Karamatića.

Drugačije rečeno: nisu korupcija, kriminal pod visokim političkim pokroviteljstvom i nepotizam sastojci za recept nacionalizma, već su korupcija, kriminal pod visokim političkim pokroviteljstvom i nepotizam derivati nacionalizma, odnosno nacionalizama.

Ne znači to kako su samo takozvane nacionalne stranke generatori ilegalnog bogaćenja probranih, ali znači da one mogu, po prirodi stvari, kreirati društvenu atmosferu u kojoj kolektivni strahovi i još veće napetosti onemogućavaju ili znatno umanjuju zanimanje za uobičajenu pljačku. Na nju, tu pljačku, se zapravo gleda kao na naknadu za tvrdoglave pokušaje završetka rata drugim sredstvima.

Uostalom, da je samo pražnjenje zajedničkih kasa posljednja smetnja na putu balkanskih naroda ka civiliziranosti ne bi Crna Gora poslije slabljenja Mila Đukanovića bila na rubu građanskog rata, već u poslu sanacije štete koja je ostala iza prozapadnog režima čija je politika bila dijametralno suprotna od SDA-ove i HDZ-ove, a oblici ponašanja i poštenje slični, ako ne i isti.

Borba protiv korupcije u procesu u kojem se do podne rat pokušava završiti drugim sredstvima, a od podne opet započeti, jednaka je stavljanju zečijih nasipa za vrijeme požara. Dijeliti sankcije zbog lopovluka u zemlji u kojoj političke elite predano rade na proizvodnji straha na kraju dođe kao poruka pretendentima na prijestolja. A ta poruka glasi: onaj ko ne krade, njemu je sve oprošteno, pa makar zagovarao ideje o kojima se prije trideset godina počelo polemizirati kroz puščane cijevi.

Bosna i Hercegovina možda nije potpuni protektorat, ali sigurno nije ni potpuno samostalna država. Da jeste, Christian Schmidt ne bi u njoj živio, nego tek dolazio u službene posjete. Kada je već tako – a drugačije nije sigurno – onda i borba protiv posljedica umjesto protiv uzroka najavljuje ono što bi, valjda, trebala biti svijetla budućnost, sutrašnjica u kojoj će prihvatljivi biti oni što ne otimaju i ne čačkaju Dejtonski mirovni sporazum, te se po tome, i samo po tome!, razlikuju od ovih koji su dobili ili sankcije ili upozorenje. U prvoj su grupi, čisto da se ponovi, Dodik i Cvijanović, a u drugoj Izetbegović i Čović.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.