Nema foliranja: Legalni, legitimni, ali prvo naši

Propala je još jedna runda pregovora o Izbornom zakonu. Pregovora od kojih, kako nam je javljano, niko nije očekivao ništa osim neuspjeha, dakle pregovora koji su, kada su neslavno skončali, svojim ishodom izazvali razočarenje onih što su na njima bili 'nako, kada se već mora, a ne zbog vjere da će dugi razgovori o istom izroditi nešto dobro.

Ipak, vrijedilo je okupiti dio federalne političke kaste jer je to druženje kasnije poslužilo Bakiru Izetbegoviću, predsjedniku Stranke demokratske akcije, da kaže: „Da li su legitimni samo oni kojima su ovi ljudi (misli na Jadranka Prlića i Radovana Karadžića, osuđene ratne zločince koje je spomenuo u video obraćanju čije je dijelove prenio portal Klix.ba; op.a.)bili vođe u jednom trenutku za Bosnu i Hercegovinu, da li je nelegitiman Hrvat koji se nije ogriješio od BiH i svoje komšije, koji je bio pripadnik Armije RBiH? Ne možemo njih ostaviti po strani, ja to dozvoliti neću".

Svjesno ili ne, prije prvo nego drugo, Izetbegović je progovorio o jednom od najvećih, ako ne i najvećem problemu Bosne i Hercegovine. I nisu to, da ne bude zabune, samo prava Srba i Hrvata koji su bili u Armiji BiH, već način na koji se građani ove zemlje i dalje međusobno, kažimo tako, politički doživljavaju.

Kada Izetbegović pita „da li je nelegitiman Hrvat koji se nije ogriješio od BiH i svoje komšije, koji je bio pripadnik Armije RBiH?“ – smatrajući jednakim manjak grijehova i oznaku na rukavu maskirne uniforme – prilično očekivan odgovor iz Hrvatske demokratske zajednice, HNS-a, te većine portala na kojima je dominantan hrvatski jezik, jeste da je legitiman predstavnik Hrvata onaj kojeg Hrvati izaberu, bez obzira na naciju, vjeru, ratni staž i oznaku na rukavu maskirne uniforme.

Stvarnost je, znamo, drugačija: kako ona hrvatska, e jednako tako i bošnjačka, dok Srbe za sada možemo ostaviti po strani i u Republici Srpskoj.

Kada bi, dakle, prosječan hrvatski birač imao izbor između neopjevanog duduka sa veteranskim stažem u HVO-u i doktora svih nauka, dobitnika Fulbrightove stipendije, kandidata za Nobelovu nagradu, ali i bivšeg poručnika nekog armijskog korpusa, da li bi on, taj prosječni birač, ali ozbiljno, bez foliranja, glasao za drugog zbog referenci ili za prvog zbog toga što je na rukavu uniforme nosio znak Hrvatskog vijeća obrane?

Također, kada bi prosječan bošnjački birač imao izbor između neopjevanog duduka sa veteranskim stažem u Armiji i doktora svih nauka, dobitnika Fulbrightove stipendije, kandidata za Nobelovu nagradu, ali i bivšeg časnika neke postrojbe HVO-a, da li bi on, taj prosječni birač, ali ozbiljno, bez foliranja, glasao za drugog zbog referenci ili za prvog zbog toga što je na rukavu uniforme nosio znak Armije Republike Bosne i Hercegovine?

Možemo, naravno, pitanja i drugačije formulirati. Insistira li Dragan Čović na HDZ-ovom konceptu Izbornog zakona kako bi Hrvati sami sebi mogli birati koga god hoće, pa i bivšeg poručnika nekog armijskog korpusa ili da bi Hrvati birali isključivo nekoga ko je na rukavu uniforme nosio znak Hrvatskog vijeća obrane? Odnosno, kada Izetbegović govori o građanskoj političkoj reprezentaciji i brizi za svakog Hrvata „koji se nije ogriješio od BiH i svoje komšije, koji je bio pripadnik Armije RBiH“, da li on zagovora pravo svih građana da biraju najbolje, ma ko oni bili, ili pravo Bošnjaka da hrvatske pozicije u institucijama vlasti osiguraju isključivo – ili u značajnoj većini - onim Hrvatima što su na rukavu uniforme nosili znak Armije Republike Bosne i Hercegovine?

Kome treba reći tačne odgovore, neka nađe nešto drugo za čitanje.

Za one koji ga dožive i prežive, rat nikada ne završava, bez obzira na njegov ishod. Miru se jednako moraju učiti i pobjednici i poraženi, ali svakako svjesni svojih pozicija i odgovornosti. Problem nije nužno u tome kada rat završi bez pobjednika – kao naš – ali jeste u tome kada se svi ponašaju kao da je suprotno, kao da su baš oni kraj bitaka dočekali veseleći se kapitulaciji protivnika. A sa tih, nepostojećih pobjedničkih pozicija, u Bosni i Hercegovini nastupaju svi, očekujući od ostalih, u federalnom slučaju samo drugih jer trećih gotovo i nema, da njihove želje, zahtjeve i pravila bespogovorno prihvate.

Sasvim je moguće da bi Hrvati, ukoliko bi bili prihvaćeni svi Čovićevi zahtjevi, glasali i za nekoga ko se zove Armin ili Jasmin, no samo ako je, nazovimo ga, politički Herceg-Bosanac i ako je, što nije nužno ali jeste poželjno, od proljeća 1992. do zime 1995. na rukavu uniforme nosio oznaku HVO-a.

Dokazano je moguće da su Bošnjaci spremni glasati za nekoga ko se zove Željko ili Slaviša, no samo ako je politički i dominantno identitetski Bosanac i Hercegovac i ako je, što nije nužno ali jeste poželjno, od proljeća 1992. do zime 1995. na rukavu uniforme nosio oznaku Armije BiH.

I eto nas, zavrtismo se u začaranom krugu straha. Onog bošnjačkog od toga da bi, prema Izbornom zakonu kojeg predlažu HDZ i HNS, hrvatske pozicije bile osigurane isključivo političkim Herceg-Bosancima, te onog hrvatskog od toga da bi svaki odmak od rigidne etničke reprezentacije i svega što uz nju ide značio i mogućnost da na pozicije koje pripadaju najmalobrojnijem narodu dođu politički Bosanci i Hercegovci koji do hrvatskog dijela svog identiteta drže koliko i do odnosa japanskog jena i uzbekistanskog soma.

„Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju“, zapisao je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Ivo Andrić. „Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira”, također su njegove riječi.

Kako je kod nas prije sklapanja došlo do sklepanja mira, tako i svaki pokušaj nalaska rješenja za pitanja zbog kojih se zapucalo zapinje „zbog ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi“ i tako će biti... Ma bit će dugo, jako dugo.

U takvoj situaciji tri su moguća rješenja za izmjene Izbornog zakona, ali je samo jedan brz. Druga dva su, naime, rat koji će završiti nečijom neupitnom pobjedom, odnosno dugi protok vremena te posljedični dolazak generacija koje se ne osjećaju ugroženim i kao takve u pregovore ne ulaze da olovkom postignu ono što nisu uspjeli puškama. 

Taj jedini, brzi način podrazumijeva nametanje Izbornog zakona – kakvog god – od strane onih koji sada glume posrednike između pregovaračkih blokova, ali i njihovu spremnost da ga provedu, ako treba na isti način na koji su, recimo, prvi puta doveli Milorada Dodika na vlast, dakle silom.

Sve drugo je čisto gubljenje vremena, a ako i nije, odnosno ako se ovi naši stručnjaci kao nešto dogovore, to će trajati do prve predizborne kampanje u kojoj će najkurentnije obećanje biračima biti – poništavanje istog tog dogovora.

Tri, u federalnom slučaju dva politička društva u BiH su obilježena i definirana ratom, a to što jedni druge, ko god bili i jedni i drugi, ne gledaju preko nišana, znači da su razoružani i da vjeruju kako, ipak, olovka kojom se potpisuje dogovor o Izbornom zakonu ima veću snagu od minobacačkog projektila.

Tako se, eto, u BiH zapravo i ne vode ozbiljni pregovori o izbornom zakonodavstvu i ograničenim ustavnim promjenama, već se, zaista ozbiljno i predano, traže načini da se naši – a svako ima samo jedne koje smatra svojima – učine legalnim,  legitimnim, ma kakvim god treba.

I da im to što su „naši“ ostane ključna referenca.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.