Najsretniji ljudi u svom svijetu

Mi smo, svi mi, sretni ljudi u istoj, hajde dobro, sličnoj mjeri u kojoj nesretnijeg mjesta od ovoga nema u poznatom dijelu svemira. Naši problemi, oni što nas stvarno sekiraju i što bi ih, možda, samo možda, jednom mogli riješiti, obični su, jednostavni, ljudski: zašto nema vode, a ima smeća, kad će poskupiti cigare, koliko će sada biti dizelaši i tako dalje i tako redom. Brinemo se o onome što nam na živce ide danas ili će na njih skočiti kada idući mjesec dođu računi.

Povremeno se, istina, opustimo, pa se na Kupresu skupi nekoliko hiljada Ivana – više nego je negdje, u Saudijskoj Arabiji valjda – bilo Muhameda ili se u Tuzli, kad su već Saralije napravili najveću džezvu na svijetu, pripremi najveća pita ikada i igdje, plus jednako ogromna porcija ćevapa.

Poravnili smo, svjesno ili ne, potpuno je nebitno, i pomirili se sa svojom ulogom objekata historije. Istina, malo smo kada, ma jednom, dva puta, bili subjekti te iste povijesti. Nama je urođeno da sjedimo, pušimo, pravimo dulume pite, čekamo vodu i da se nešto desi, jer ne može ovako do sudnjeg dana. Ničija, je li, nije do zore gorila, samo što ih, tih svijeća, ima toliko da se ne mogu izbrojiti.

Nije to, ta pozicija statista, ni toliko loša. Na kraju, kažu i sjećanja i knjige, nas se svakako ništa ne pita i na istom tom kraju nešto bude. Happy end, istina, rijetko, ali šta sada da se radi. Osim da se, je li, čeka da se, zašto da ne, napravi i najveća krompiruša od silaska majmuna s drveta do wi-fi interneta.

Nama se nešto veliko sprema. Nije da nemamo pojma o tome da se sprema, ali, realno, veze blage nemamo ni kako ni zašto ni kada ćemo se probuditi, počešati po guzici, pogledati u ogledalo i upitati šta ovo bi. Pod ovo misli se na nešto što, garant, sada izgleda nemoguće. Jednako nemoguće kao što je, recimo, 1986. izgledao rat i kao što je u zimu 1993. izgledao mir.

Recep Tayip Erdogan, svemoćni turski predsjednik – „u praktičnoj politici“, kako na Peščaniku piše Ljubodrag Stojadinović, „besprizorni operativac, u stanju da učini ono što mu se prohte“ – bio je u službenoj posjeti Srbiji. Dopratila ga je hrpa potencijalnih investitora spremnih da Srbe istočno od Drine unajme za sitnu paru, a vlastima daju razloga za pohvaliti se famoznim stranim investicijama. Dočekao ga je, naravno, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Malo su sastančili u Beogradu, malo bili u Novom Pazaru i, sudeći po onome što piše u tabloidu Informer, listu koji je sadašnjem režimu ono što je „Politika“ bila Miloševićevom, najviše pričali o odnosima dva naroda u Bosni i Hercegovini. Dobro, i u Srbiji, ali to više onako, reda radi.

„Politika prijateljstva sa Turskom i politika istorijskog pomirenja sa Bošnjacima nema alternativu“, piše maloprije pomenuti tabloid.

Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Hrvatske otišla je, isto u nečijoj pratnji, samo što je to važno koliko i cijena čačkalica u Pakistanu, u službenu posjetu Rusiji. Otkako je Hrvatska neovisna, samo je jedan njen predsjednik – Stjepan Mesić - i jedan jedini puta bio zavnično u zemlji koja se, počesto krivo, smatra pokroviteljicom samo srpskih politika na Balkanu. Hrvatska je u NATO-u, njen je premijer, Andrej Plenković, u Ukrajini omiljen tačno onoliko koliko je u Rusiji omražen... Nema, međutim, u politici vječitih ljubavi, već samo vječitih interesa, a ruski su u Hrvatskoj veliki i daju se izraziti puno većim brojkama od onih milijardu i tristo miliona eura za koliko je Ivica Todorić zavalio Sperbanku. Toliki su, eto, da se odjednom i ruske diplomate zanimanju za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini i da problem zagađenja zraka u Slavonskom Brodu, izazvan radom rafinerije u onom Bosanskom, rješavaju plinom kojeg će, na užas Milorada Dodika, u RS dovesti bivši general suđen u Haagu za zločine u „Oluji“, Ivan Čermak. 

Poziv Kolindi Grabar Kitarović iz Moskve nije došao onako, što se i nje neko sjetio ili zato što su Putinovi asistenti stavili krivu adresu primatelja. Dogovoren je u Munchenu u kojem su se ranije sreli hrvatska predsjednica i ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov. Isti onaj Sregej Lavrov što je prije nekoliko dana kazao kako treba zatvoriti Međunarodni krivičnu sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu, jer „oko 80 procenata slučajeva pred tim sudom započeto je protiv Srba. Slučajevi koji su pokrenuti protiv drugih nacionalnosti su često propadali”.

No dobro, sve to već znamo, manje – više, pisalo je u novinama i bilo na televiziji. Znamo, međutim, još nešto: službena Moskva i ista takva Ankara danas su, naravno ne geografski, bliže nego Sarajevo i Mostar ili Banja Luka i Zenica, dok dva predsjednika, kada se nađu, crtaju kartu novih odnosa u zonama svojih interesa, računajući i Balkan.

E, tu počinje ona igra u kojoj se pravila mijenjaju kako kome zatreba i o kojoj se ne piše, ne govori i ne odlučuje u parlamentima. Kako se, dakle, mogu pomiriti Srbi i Bošnjaci ako stavove prvih – od kojih se drugima dižu i kosa i pritisak - iznosi i ruski ministar, dok od onih bošnjačkih, čiji je zastupnik Erdogan, Srbi kolektivno dolaze u predinfarktno stanje? Zatim, kako će Bošnjaci poslušati Erdogana kada predstavnici njegovog saveznika o hrvatskom pitanju u BiH govore kao da im Dragan Čović suflira? I kako će to, u isto vrijeme, Hrvatska slati vojsku na ruske granice i pod NATO komandom, a sa istom tom Rusijom biti u srdačnim i prijateljskim odnosima začinjenim interesom Sperbanke?

Ko kaže da zna odgovor širi od nekako ili je genije ili to o sebi misli. U ovom, vrlom novom svijetu sve je moguće: imati drugu vojsku po veličini u NATO-u, kao Turska, a biti saveznik Rusije, pomagati rušenje Bašara al-Asada i spetljati se sa onima koji su ga spasili, puštati ruske milione – sa kojima, jer kapital ima nacionalnost, ma koliko se pravili da je drugačije, dolazi i politički interes – u Hrvatsku i gledati kako njihovi, ruski, avioni dolaze za vojsku u Srbiji, slati svoje soldate pod američkom komandom na vrata države od koje se očekuje pomoć pri rekonstrukciji američkog ustroja BiH...

Veliko je sve to, nama, statistma koje tek čeka neki zadatak, nerazumljivo. Zato je, ispada, najlakše pustiti da nas historija zatekne dok čekamo da dođe voda, smeće ode i pita bude gotova. Možda nije najpametnije, ali barem nije neobično od nas...