Mambo Italiano: Rezolucionar na baterije

Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, a Denis Bećirović gori narod, pa i narode, nego što zaslužuje takav mag diplomatije.

Socijaldemokrata koji je napisao više otvorenih pisama nego što je Šeherzada ispričala priča, bacio je kilu bisera pred svinje i ostale domaće životinje kojima to što ne razumiju genija iz Tuzle ne smeta da imaju stav ili pravo glasa.

Rođen u krivo vrijeme

Da je Denis Bećirović, recimo, Šveđanin, Finac, Englez, Japanac ili barem Mađar, a ne Bošnjak i Bosanac i Hercegovac, po njemu bi u roku sada bili nazvani trgovi u Stockholmu i Helsinkiju, političke škole u Londonu i Tokiju, dva-tri mosta u Budimpešti, a možda i aerodrom negdje gdje se nebo ne vidi od aviona u dolasku i polasku.

Član kolektivnog šefa države iz reda bošnjačkog naroda je, očito, rođen u krivo vrijeme, na krivom mjestu i među naopakim ljudima kojima nikada, ali nikada, iz guzice u glavu neće doći spoznaja o važnosti potencijalne rezolucije Parlamenta Republike Italije kojom se daje bezrezervna podrška – kakva li je, majku mu, rezervna? - nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.  

To što u pola Bosne i Hercegovine, u Federaciji dakle, žive budale i konji, ne znači i da su u drugoj polovini, Republici Srpskoj, nastanjeni sve sami duduci. Sasvim suprotno: čim je čuo šta je Bećirović predložio predsjedniku Zastupničkog doma Parlamenta Italije, Lorenzu Fontani, Milorad Dodik je rekao Nenadu Stevandiću da nogom nabije prijedlog o mirnom razdruživanju entiteta, deveti januar proglasio danom žalosti, zatražio da Narodna skupština Republike Srpske izglasa odluku o priključenju Zeničko-dobojskom kantonu, sav imetak poklonio Memorijalnom centru u Potočarima i, naravno, nazvao Aleksandra Vučića da mu kaže kako je ljubav između njih završila za vijeke vjekova.

Mirno spavajte

Predsjednik Srbije je, treba li reći, odmah shvatio da je šala odnijela vraga, priveo Ivicu Dačića i Aleksandra Vulina u kabinet, objasnio im da „srpski svet“ ide na dijetu bez jojo efekta, pa kazao sekretarici da nazove Generalštab Vojske Srbije i naredi opštu demobilizaciju svih pripadnika svih rodova, te masovno uništavanje bilo kakvog oružja osim lovačkog.

Za razliku od kritičara sa ove strane nišana, sa one su itekako svjesni posljedica usvajanja talijanske rezolucije o podršci nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Drugačije, jasnije kazano: ko god pokuša na bilo koji način ugroziti nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, slobodno može računati da će ga Bećirović – ili, u slučaju da je zauzet pisanjem otvorenih pisama, ambasador Italije u Sarajevu Marco Di Ruzza – opaučiti tekstom rezolucije po ušima i vratiti na fabričke postavke.

Riječima rahmetli Alije Izetbegovića se to kaže: mirno spavajte, rata neće biti jer će biti rezolucije koju je svojim diplomatskim vještinama i vezama izganjao Denis Bećirović lično i personalno i osobno i, opet, personalno.

Budalaština

Malo ko, osim Denisa Bećirovića, ozbiljno shvata Denisa Bećirovića, pa su zato i negativne reakcije na njegovu inicijativu pretjerane, a pozitivnih, valjda je jasno iz početka teksta, nema. Kao što neće biti ama baš nikakve koristi od nekakve rezolucije Parlamenta Republike Italije kojom se potvrđuje podrška onome što je podržano u trenutku u kojem je Rim priznao nezavisnost Bosne i Hercegovine u granicama u kojima je izašla iz Jugoslavije. Nije, naime, zabilježeno da je neko, bilo ko, priznao državu tu i tu, uz klauzulu da će ona sutra možda biti nešto manja ili da će ostati priznata čak i ako nestane.

Istina, neće biti ni štete koju sada izmišljaju kritičari Bećirovićevog besmislenog pokušaja da malo bude u centru pažnje, a upravo to što talijanski zastupnici mogu evo sada usvojiti rezoluciju kakvu traži član Predsjedništva bez da se ovdje promijeni bilo šta, govori o kakvoj se budalaštini radi.

Rezolucije, o čemu bi Bećirović nešto morao znati jer nije rođen jučer, nemaju snagu artiljerijskih plotuna, dok ono što u njima piše vrijedi onoliko koliko se u praksi može provesti. Uostalom, Ujedinjene nacije su tokom rata usvojili pet-šest hiljada tih rezolucija kojima se tražio prekid vatre, započinjanje mirovnih pregovora, zaustavljanje etničkog čišćenja, obustavljanje izgladnjivanja civila i zarobljenika, otvaranje humanitarnih koridora i tako dalje i tako redom, no ništa se nije desilo sve dok NATO avioni nisu prazne riječi pretvorili u borbena djelovanja.

Upala mozga

Ako bošnjački član Predsjedništva BiH nije imao upalu mozga kada je od Talijana tražio da im se skupština bavi njegovim karikaturalnim prijedlogom, onda slobodno možemo sumnjati da ga je uhvatila ozbiljna upala sujete, izazvana diplomatskim aktivnostima njegovog političkog oca – na kojeg i fizički sve više liči – Zlatka Lagumdžije.

Bivši predsjednik Socijaldemokratske partije najzaslužniji je za usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama, pa je, eto, onaj što planira biti budući šef SDP-a odlučio pokazati da i on može nešto isposlovati izvan kabineta u kojeg je sklonjen da ne dosađuje dok socijaldemokrate traže Nikšićevog nasljednika, pazeći da ga slučajno ne nađu među onima koji su po svemu, osim po članskoj iskaznici, bliži Stranci demokratske akcije.

Ambicije Denisa Bećirovića nemaju granica, za razliku od njegovih kapaciteta koji su sasvim dovoljni za pisanje otvorenih pisama i prijedloge koji bi bili samo smiješni da nisu samo tragikomični. Kao, recimo, rezolucija Parlamenta Republike Italije kojom se pruža… Ma pruža se ona stvar od puža. I ništa bitnije od toga.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.