Ljudi moji je li to moguće?

Pitanje iz naslova ne služi podsjećanju na legendarnog sportskog komentatora, pokojnog Mladena Delića, već je bilo među prvima što su mogla pasti na zdravu pamet dok su trajali protesti radnika Rudnika željezne rude „Ljubija“, održani u Banja Luci, u parku nazvanom po doktoru Mladenu Stojanoviću, prijedorskom komunisti, tuzlanskom đaku, zagrebačkom studentu, bečkom doktoru i partizanskom komandantu.

Došlo je, pročitali ste možda ili već negdje čuli, stotinjak ovdašnjih radnika indijske tvrtke "ArcelorMittal“, u čijem je rudnik vlasništvu, podržati opoziciju u Narodnoj skupštini Republike Srpske i spriječiti prodaju „Ljubije“ nekakvoj izraelskoj kompaniji koju je Milorad Dodik našao da mu pokrpi rupu u budžetu. Na kraju se, ako ćemo biti cinični, zahvaljujući i suzdržanosti poslanika iz povratničke koalicije „Domovina“, sve dobro završilo. „Mittal“ je sačuvao posjed, a Dodik i Vlada RS-a ozbiljno su politički ranjeni. Mladenu Stojanoviću je ostalo da se, nakon što je park opustio, u grobu okreće kao janje kod Jablanice.

Doktor Mladen jedna je od onih mitskih figura jugoslavenskog komunizma i pokreta otpora fašizmu. Rođen je 1896. u porodici pravoslavnog sveštenika u Prijedoru, odakle odlazi na školovanje u Tuzlu, Sarajevo, Zagreb i Beč. Bio je pripadnik „Mlade Bosne“, organizacije sa kojom se ovdašnji historičari igraju kao Stojanović sa teniskom lopticom. Crveni doktor, kako će ga kasnije prozvati, živio je u Prijedoru, igrao tenis, vozio kabriolet, posjedovao kuću u Dubrovniku, ali i svojom voljom, besplatno, liječio sirotinju. Bio je, je li, ljevičar iz ideala, a ne iz nužde. Kao član Komunističke partije Jugoslavije uhapšen je po ustaškoj okupaciji Krajine, da bi nakon bijega iz zatvora započeo organiziranje partizanskih jedinica. Ubijen je 1942.: likvidaran je nakon što je ranjen u četničkoj zasjedi negdje u Srednjoj Bosni.

Po njemu, tom i takvom Mladenu Stojanoviću, zove se dakle onaj banjalučki park u kojem su rudari branili društveno uređenje protiv kojeg se Stojanović borio, pomažući, uz ostale, i one što su rehabilitirali četnički pokret, kao i one što su zabranili obilježavanje mjesta četničkog zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u Omarskoj.

Kompanija „Mittal“, naime, od 2004., od kada posjeduje i rudnik u Omarskoj, brani bivšim logorašima da posjećuju mjesto stradanja, podržavajući, iz čisto korpoprativnih i PR razloga – naprosto, nije dobro za imidž profitirati po mučilištima - zabranu kulture sjećanja u tom dijelu Republike Srspke, u kojoj je službena politika 1992. bila ona etničkog čišćenja, a ove, odnosno i ove, ona prema kojoj se, zapravo, nikada ništa nije dogodilo.

Inače, vlasnik „Mittala“, donirao je Londonu u kojem živi i posjeduje dvorac, ogromnu, čeličnu skulpturu nazvanu „Arcelor Mittal Orbit“, visoku čak 114 i pol metara metara. Članovi beogradske Radne grupe koja vodi projekt „Četiri lica Omarske“, zajedno sa londonskim Centrom za istraživačku arhitekturu Sveučilišta Goldsmiths, otkrili su kako postoji velika vjerovatnost da se organske čestice omarskih logoraša nalaze u toj skulpturi! Ekonomija zločina, očito, nije samo kod nas zamijenjena zločinom ekonomije, kako je to napisao Viktor Ivančić.

Tako su, eto, u parku nazvanom po partizanskom komandantu i komunisti, uposlenici branili vlasništvo indijskog oligarha za kojeg naša prošlost ne postoji, pomažući i onima koji su tu prošlost učinili krvavom, vraćajući ideje i obilježja četničkog pokreta u službenu upotrebu, te održavajući živim i zdravim sljedbenike ubica doktora Mladena Stojanovića. U Republici Srpskoj, dok je bila u vlasništvu ratnog zločinca Radovana Karadžića i SDS-a, četništvo je legalizirano, da bi u istom tom entitetu, nakon što ga je na sebe uknjižio Milorad Dodik, ravnogorski pokreti nastavili djelovati kao i folklorna društrva, udruge za zaštitu omorika ili savezi filatelista – legalno i bez jednog jedinog problema.

Uz sve, roblje iz „Mittala“ je na baš simboličnom mjestu branilo i, kako je navedeno, svoje dobre plate, u prosjeku od oko 500 eura - ili duplo manje nego je, prema posljednjim statističkim izračunima, mjesečno potrebno četvroročlanoj familiji u Bosni i Hercegovini! I nije da nisu imali razloga: prodajom „Ljubije“ u budžet Republike Srpske došlo bi nešto para za malo socijalnog mira, ali ubrzo ne bi bilo ni njih, tih novaca, ni radnih mjesta za oko 1000 maraka. Ustvari, u Ljubiji i okolini ne bi bilo nikakvih.

„Pobedilo je sve protiv čega sam se borio“, kazao je jednom prilikom, citirajući pjevača „Partibrejkersa“ Zorana Kostića Caneta, pokojni Lazar Stojanović, jedini filmski režiser u Jugoslaviji osuđen na zatvorsku kaznu zbog djela „Plastični Isus“.

Da ga četnici nisu ubili 1942. i da je uhvatio duboku starost, istu bi rečenicu mogao, kako ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, tako i danas, izgovoriti doktor Mladen Stojanović. Pa se, baš kao Mladen Delić nekada, upitati: ljudi moji, je li to moguće?