Kultura (ne)sjećanja u zemlji grobova

U osnovi, lijepa je to, dobrodošla priča u zemlji grobova: članovi Udruženja „Ja, Josip Briz Tito“ iz Cazina su se organizirali, skupili neke pare i obnovili spomenik Srbima koje su u tom kraju, za vrijeme Drugog svjetskog rata, ubile ustaše.

„I pravoslavcima, i Srbima, nije bitno, katolicima, Hrvatima, nije bitno, Romima, svima koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji poruka: i oni treba da u svojim opštinama, svojim republikama, državama, da to čine, kao što smo mi u Cazinu uradili – da obnovimo i da gajimo antifašizam. Ko ne bude cijenio prošlost, ne može ni sadašnjost. Ovi što ruše i uklanjaju spomenike, oni misle da je istorija krenula od njih. Ne. Istorija je davno krenula, a mi treba da je čuvamo", rekao je za Radio Slobodna Evropa predsjednik Udruženja Sead Kličić.

U Udruženju iz Cazina mahom su Bošnjaci i nije nemoguće, daleko od toga, da je među ustašama što su Srbe likvidirali po obližnjim šumama, uz Hrvate bilo i njihovih sunarodnjaka, kasnijih Muslimana, a tadašnjih Hrvata islamske vjere.

Ponovimo, lijepa je to, dobrodošla priča u zemlji grobova u kojoj se svakih pola vijeka nanovo ispisuje historija. No, postoje u njoj, toj priči o žrtvama i obilježjima, barem dva nemala problema.

Između Drugog svjetskog rata i vremena u kojem građani obnavljaju spomenike žrtvama fašizma, dogodio se još jedan rat, ovaj naš, zadnji, iz prve polovine devedesetih godina prošlog stoljeća. I u njemu su, u skladu sa tradicijom i običajima, civilima rezani vratovi, ispaljivani rafali u prsa i metci u potiljak, pa su leševi bacani u jame i zatrpavani tako da im se – kako u svakom ratu vjeruju ubice – nikada kosti ne nađu.

Ubijani su u prošlom, zadnjem ratu, Bošnjaci u Srebrenici i mučeni u Dretelju; bacani su Srbi u Kazane i kidane su im glave u Vozući; likvidirani su Hrvati u Grabovici i odvođeni na stadion, pa stadiona u smrt, u Bugojnu. Više je u Bosni i Hercegovini stratišta nego benzinskih pumpi, a njih, znamo imamo kao da smo Kuvajt.

Nije nevažno, naravno da nije, ni koga je među mrtvima više, niti ko je prvi započeo ciklus smrti, ali, jednako tako, nema važnih i manje važnih žrtava, nevinih i nevinijih stradalnika, kao što nema mjere ubijenih koja nekoga čini ili ne čini ratnim zločincem i ubicom. Drugačije rečeno: i onaj što je ubio jednog civila ili zarobljenika i onaj što ih je streljao stotinu su krivi.Mogu se razlikovati tek po dužini zatvorske kazne.

Malo je međutim, jako malo slučajeva u kojima su pripadnici jednog naroda ili sljedbenici ideja jedne od bosanskohercegovačkih vojski, obilježavali mjesta stradanja drugih. U tim, rijetkim prilikama, nije puno falilo da u jamama sa kostima završe i oni što im nije bio problem priznati nešto prokleto jednostavno: da su i „naši“, neki „naši“, ko god mi bili, ubijali druge zato što su se drugačije zvali i molili.

Nema jednostavnih ratova, niti je historija poput crno-bijelog westerna. Sve je, uvijek, bilo kompliciranije nego se čini i niko nikada iz velikih sukoba nije izašao do kraja čistih ruku. To što su, istina, neki zločini bili posljedica drugih, većih i brutalnijih, ubijenima malo znači. Olakšavajuća okolnost za osvetnike ne čini manje mrtvima one nad kojima su osvetu provodili.Naša nesreća je što se nismo u stanju suočiti sa tom jednostavnom postavkom stvari, prihvatiti je bez zadrške i prestati se spram historije odnositi navijački.

Lijepo je, da ponovimo i po treći puta, ljudski je, civlizacijski to što su Cazinjani obnovili spomenik srpskim žrtvama ustaškog terora, kao što je prirodno da se obilježi mjesto stradanja svećenika koje su nakon Drugog svjetskog rata u Hercegovini likvidirali partizani. Prokletstvo selektivnog sjećanja je, međutim, u tome što za članove udruženja „Ja, Josip Broz Tito“ ne postoji zločin počinjen pod zvijezdom, kao što oni koji sada nariču nad ubijenim svećenicima neće ni u bunilu priznati da je vojska Pavelićeve marionetske države počinila genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.

Ako, dakle, nismo u stanju, a nismo, očito je, imati jasan stav i odnos o događajima od prije sedmadeset i nešto godina, možemo li onda imati ikakav razuman o zbivanjima od prije dvadeset i nešto? Pitanje je, naravno, retoričko i kao takvom odgovor mu ne treba. Narodni je običaj ovdje mjeriti mrtve različitim aršinima i viđati krive samo sa druge strane nišana i historije. I dok god je tako, a izgleda da će trajati vječno, grobovi će nam biti sve svježiji i svježiji. A preživjeli će obilježavati i obnavljati sve starije i starije...