Koroniranje: Kome treba Sputnjik V

„Znamo da su rokovi bili kratki, ali svjesni smo i situacije u kojoj se nalaze građani, da se pandemija svakodnevno širi, da nam ljudi umiru i zbog toga je bitno da imamo bar jednu ozbiljnu ponudu i garancije da će u što hitnijem roku građani Federacije dobiti prve količine vakcina, kako bi Vlada mogla dalje i što prije uraditi svoj dio posla. Sva sredstva koja budu potrebna za kupovinu vakcina, obezbijedit ćemo. Bitno je samo da što prije krenemo s vakcinacijom naših građana“, rekao je, ali stvarno, najozbiljnije, bez ikakve zajebancije, predsjednik Vlade Federacije, Fadil Novalić, nakon što je konačno donešena odluka o početku nabavke ruskih vakcina Sputnjik V.

Rokovi zaista jesu bili kratki: pandemija traje, evo, punu godinu dana, a od kraja 2020. je i budalama bilo jasno da će se ili morati pobrinuti sami za sebe ili čekati da virus izumre od dosade.

Zapadne su korporacije, čisto da se podsjetimo, od Evropske unije dobile gotovo tri milijarde eura za razvoj i proizvodnju cjepiva, potpisujući ugovore koji im omogućavaju da promijene rokove i količinu isporuke, ali i adresu za dostavu. Posljedično, i famozni Covax mehanizam od kojeg su ovisile zemlje izvan EU je spektakularno propao, pa je izbor bio onaj između čekanja i djelovanja poput, recimo, Srbije čijem predsjedniku, Aleksandru Vučiću, nije trebalo dva-tri mjeseca za shvatiti da ljudi koji nešto proizvode imaju čudan običaj da taj proizvod prodaju za pare.

Kako god, naš se slatki Fadil probudio iz najdužeg zimskog sna u historiji zimskih snova, otkrio da postoji pravni okvir za nabavku vakcina i, eto, po skraćenom postupku nakon predugog čekanja našao načina da u Federaciju stigne pola miliona doza ruskog Sputnjika V.

Prema rezultatima onog zadnjeg, nategnutog popisa stanovništva, u Federaciji BiH živi nešto malo više od dva miliona i 300.000 ljudi kojima je prosječna životna dob oko četrdeset godina.

Rusko cjepivo daje se u dvije doze pa je ovih, prvih 500.000 komada, dovoljno za imunizaciju 250.000 ljudi ili nešto više od deset posto „federalaca“. Sa onim što smo dobili od Erdogana, Vučića i Slovenaca, opet ne možemo pokriti niti petnaest posto stanovništva, a za stvarnu zaštitu i povratak životu koji, istina, nije bio kakav, ali jeste bio bolji, treba imati nekih sedamdeset posto otpornih na covid-19.

Problem, dakle, ne da nije riješen, već smo tek na skromnom početku.

Ukoliko ove vlasti, bosanskohercegovačke i entitetske, ne žele da ih se pamti isključivo kao masovne ubice koje su svojom nesposobnošću napunile bolnice i groblja, čekajući da rješenje padne s neba ili, što mu dođe na isto, sleti na aerodrom u Sarajevu, a bez da oni, svi ti silni premijeri i ministri, prstom pomaknu, onda prvo moraju i povećati i ubrzati nabavku vakcina, pa odmah zatim probati izbjeći tuđa, loša iskustva.

Ma koliko korona virus mutirao i jačao i dalje su najugroženije starije osobe i hronični bolesnici, zatim idu sredovječni – dakle radno sposobni – i mladi iznad osamnaest godina. Djeca, to je barem utvrđeno, covid-19 prehodaju uz dva kihanja i jednu mekšu stolicu, ako i to.

Ako se mora, a mora čim na lageru nema dovoljno vakcina za sve, odrediti prioritete za vakcinisanje, nigdje ne piše da se po defaultu mora pogriješiti kao drugdje. Stari i hronično, teško bolesni su, naime, najveće i ujedno najpasivnije žrtve pandemije, dok su njeni aktivni akteri – naravno, ne svojom voljom – oni koji se zbog godina ili posla moraju kretati, susretati sa drugim ljudima i, isto tako moraju, da moraju!, ispunjavati svoje socijalne potrebe. Ukratko, ovi drugi su distributeri covida onim prvima koji, u punom većem broju nego mladi i/li mlađi, imaju tešku kliničku sliku.

Da je redoslijed vakcinisanja pogrešan pokazuju, uostalom, primjeri zemalja u kojima se nije čekalo da se premijer probudi: Srbija, recimo, ima sjajne rezultate u imunizaciji i paralelni, veliki rast broja novozaraženih.

Niko Bosni i Hercegovini i Federaciji u njoj nije branio da sama, svojim parama, kupi vakcine od Rusa, Kineza ili Indijaca, niti će se ko baviti nama ukoliko u praksi primjenimo ono što se sve češće zagovara u, recimo, Njemačkoj ili Hrvatskoj, a to je - nakon prioritetnog vakcinisanja zdravstvenih i prosvjetnih radnika, te zaposlenih u staračkim domovima – cijepljenje radno sposobnog i svog drugog stanovništva koje zbog posla ili mladosti, a može i oboje, intenzivno kontaktira s većim brojem ljudi, podiže školsku djecu, putuje ne što hoće već što mora i ima veće socijalne potrebe od dopuštenih epidemiološkim mjerama. Takvi, naime, oboljevaju, dilaju virus, ali i – ukoliko su zdravi i imaju financijske i zakonske mogućnosti – održavaju dobar dio ekonomije kao davatelji ili konzumenti raznih usluga.

Ukoliko u svom ovom silnom kašnjenju sa nabavkom vakcina ima nečega dobrog, onda je to u vremenu i pratećoj prilici za spoznavanje i izbjegavanje tuđih grešaka. No, malo smo mi u čemu tako dobri kao u preciznom prepisivanju lošeg. I još ovisimo o odlukama ljudi koji su, poput Fadila Novalića, spremni reći da su „rokovi bili kratki“ i to nakon što nekoliko mjeseci nisu uradili ama baš ništa, a trebalo je tako malo - odvojiti pare i naručiti robu.

Ovako pametni i poletni, oni su čvrsta garancija da će patnja trajati, samo će, ipak, biti nešto blaža i trajati nešto kraće, no svakako duže nego bi trebalo i moglo. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.