HDZ (i) BiH: Mala bara, a krokodil jedan

„Možda je vrijeme da hrvatski korpus u BiH potraži razboritije političko vodstvo“, rečenica je kojom završava tekst Željka Tkanjeca, urednika „Euroactiva“, dodatka zagrebačkog „Jutarnjeg lista“. Ima u tom štivu, u kojem se autor bavi odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te političkom pozicijom Hrvata u BiH, zanimljivih teza, ali ništa ne zvuči tako dobro i tako nemoguće poput ove, završne sentence.

Kao što su Blairovi laburisti bili najveći politički uspjeh bivše britanske konzervativne premijerke Margareth Thatcher, e tako je etnički definirana, dakle hrvatska opozicija u BiH, najveći uspjeh predsjednika HDZ-a BiH, Dragana Čovića.

Nije, naime, pitanje je li vrijeme da „hrvatski korpus u BiH potraži razboritije političko vodstvo“, jer jeste, već je pitanje: gdje tačno?

Posljednji lokalni izbori u Mostaru poslužili su, uz ostalo, i da HDZ pokaže snagu i demonstrira koliko je jača od HDZ 1990, HSP-a, ovih i onih, pa sve tako do zapravo jedinih ozbiljnih kritičara sa demokratskim legitimitetom: Hrvatske republikanske stranke Slavena Raguža.

Nema, drugačije rečeno, niti jedne jedine stranke sa hrvatskim prefiksom ili sufiksom koja predstavlja stvarnu opasnost za Čovića. Nema, međutim, ni drugih od kojih bi on mogao izgubiti bez podrške kakvu je Željko Komšić imao tri puta.

Sve političke organizacije čija su sjedišta u Mostaru ili bilo gdje na zapadu Hercegovine postoje da bi se lider HDZ-a mogao igrati i šefa Hrvatskog narodnog sabora u kojem mu navodna opozicija služi kao ikebana. Izuzetak su, da ponovimo, republikanci, samo što je njihova realna snaga i dalje slaba. Pri tome, nema niti jednog od ključnih pitanja vezanih za poziciju, mogućnosti i interese Hrvata u BiH oko kojeg se oni i HDZ ne slažu. Kada iz HRS-a ne govore o korupciji, nepotizmu i klijentelizmu, oni zapravo zvuče kao HDZ na steroidima.

Nema, međutim, niti jedne stranke sa sjedištem u Sarajevu koja - kako je jednom, kritizirajući Bakira Izetbegovića i SDA, rekao predsjednik Socijaldemokratske partije BiH Nermin Nikšić - nije Čoviću prepustila sve južno od Ivana. Zaboravimo li sada već davnu prošlost u kojoj je upravo SDP imala vijećnike i u, recimo, Grudama, te skorije i neuspješne pokušaje Naše stranke da zapadno od Neretve nađe još nekoga osim Boške Ćavar, sva prijestolnička pozicija i opozicija u Hercegovini postoji u krajevima u kojima ima i Bošnjaka i svi su redom fokusrani na njihove glasove, a ako uhvate i koji hrvatski, to računaju kao bonus.

Nije u toj postavci ništa nepoznato i sve je, još uvijek, nepromjenjivo. Ko god računa na hrvatske birače, mora im govoriti ono što bošnjački ne žele čuti i obrnuto. Manje – više sve što je politički sadržaj NS-a, SDP-a, DF-a...sasvim svejedno koga, prima se u Ljubuškom ili Čitluku onoliko koliko se priče o hrvatskoj izbornoj ili teritorijalno jedinici, Herceg-Bosni kao takvoj i jačanju konstitutivnosti, primaju u Jablanici ili Konjicu.

Ovdašnji narodi, ma koliko zapinjali da se razlikuju jedni od drugih, u mnogo čemu su navlas isti, a pogotovo u shvatanju mira kao nastavka rata drugim sredstvima, kao nešto ugodnijeg načina da se preko izbora i njihovih posljedica završi ono što nije uspjelo automatskim puškama i topovima većeg kalibra.

Ako je, dakle, vrijeme da „hrvatski korpus u BiH potraži razboritije političko vodstvo“, onda to „razboritije političko vodstvo“ prvo mora nastati. Svi pokušaji da se HDZ zamijeni nečim sličnim su ili bankrotirali ili im i dalje, kao HRS-u, četvrt stoljeća nakon kraja rata, treba vremena, dok je Željko Komšić još onim svojim prvim mandatom uspješno ubio svaku nadu da će se sjeverno od Ivana pojaviti neko ko će biti jednako prihvatljiv Bošnjacima u Stocu i Hrvatima u Čapljini.

Godinu dana rata između Armije BiH i HVO-a ostavilo je posljedice za cijeli jedan vijek i očito je da su razlike između sadašnjih aktera političkog života – ali i većine birača iz dvije etničke zajednice - nepremostive, a sličnosti vidljive tek kada na dnevni red dođe ono oko čega se SDA i HDZ mogu dogovoriti pogledima, dakle otimačina javnog dobra.

Da bi se razbila monolitnost HDZ-a i hrvatskog biračkog tijela u Bosni i Hercegovini i, posljedično, došlo do toga da „hrvatski korpus u BiH potraži razboritije političko vodstvo“, neophodno je naći efikasan recept za stvarno višestranačje koje postoji i kod Bošnjaka i kod Srba, dok su Hrvati uspješno prešli iz jednopartijskog sistema u isti takav sustav.

Srećom, taj recept postoji i oproban je kako na posljednjim lokalnim izborima u BiH, tako, pa još i više, na onim održanim u Hrvatskoj prošlog mjeseca, na kojima je HDZ doživjela poraze tamo gdje se činilo da izbore može izgubiti jedino ako se na dan njihovog održavanja samoukine. U nekim od gradova i županija vođenim kao utvrde te stranke, ozbiljan broj glasova dobile su nezavisne liste sastavljene od novih, nekompromitiranih i nekorumpiranih ljudi fokusiranih na komunalne probleme, te oslobođenih ambicije da odmah pređu na viši nivo igrice i uhvate se problema od takozvanog historijskog značaja dok im krov na školi prokišnjava, a ceste imaju rupa kao goblen.

„Vrijeme da hrvatski korpus u BiH potraži razboritije političko vodstvo“ doći će kada umjesto HDZ-a i njenih derivata do vlasti u Širokom Brijegu, Posušju, Grudama, svejedno, dođu oni što im je namjera da poprave svakodnevni život Širokom Brijegu, Posušju, Grudama...i u tome, naravno, uspiju.

Nije, kažimo tako, uspjeh na lokalu garancija promjena na globalu, ali vrijedi probati. Nama se ionako ništa gore od statusa quo ne može desiti, a u njemu živimo, evo, dvadeset i šestu godinu. Sa takozvanim etabliranim strankama živjet ćemo još 260, a i to prema optimističnom scenariju.