Gore od lošeg: 'ta će Goran Bogdan…

„Čovjek koji nije mogao šutjeti“, kratki igrani film hrvatskog redatelja Nebojše Slijepčevića, ozbiljan je kandidat za najprestižniju moguću nagradu, onu američke Akademije za filmsku umjetnost, širokim narodnim masama poznatiju kao Oscar. U tom filmu, što valjda ne znaju jučer rođeni i jutros umrli, jednu od najvažnijih uloga igra Širokobriježanin Goran Bogdan koji je, je li tako – tako je, među najtraženijim i najboljim glumcima u ovom dijelu svijeta, a i malo, ma puno šire.

Prebivalište

E sada, kada bi Goran Bogdan odlučio da se sa obitelji preseli u, recimo, Mostar – može i u Stolac, Čapljinu, Jablanicu… - i pokuša se registrirati kao samostalni umjetnik, dakle kao neko kome bi se iz budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona plaćali socijalno i zdravstveno, bio bi odbijen u roku brzo. Džaba bi mu bili i diploma Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu i sve uloge, nagrade, angažmani u velikim međunarodnim produkcijama i državljanstvo Bosne i Hercegovine stečeno rođenjem, jer, eto, nema „prebivalište na području Županije najmanje deset godina prije podnošenja zahtjeva za stjecanje statusa“.

Tako, naime, piše u Članku 31., prijedloga zakona kojim se, uz ostalo, reguliraju “uvjeti za stjecanje statusa samostalnog umjetnika i samostalnog stručnjaka u kulturi” u Hercegovačko-neretvanskom kantonu kojeg, uzgred, ne treba zvati županijom, jer se ovlasti županija u Hrvatskoj i kantona u BiH ili Švicarskoj, razlikuju koliko i općinske i državne. Županije, pojednostavljeno kazano, imaju župane, skupštine, nešto stručnih službi i pokoje preduzeće, a kantoni zakonodavnu i izvršnu vlast sa, recimo, ministarstvima financija, obrazovanja i energetike, policiju i ozbiljne budžete.

Kriva škola

Ništa bolje, ako ovaj prijedlog zaista postane zakon, ne bi prošao ni jedan od najnagrađivanijih bosanskohercegovačko-hrvatskih pisaca, Ivica Đikić – rođeni Duvnjak kojem bi, kao i Bogdanu ili bilo kome, moglo pasti na um da mu adresa bude bliže Neumu - jer osim što nema „prebivalište na području Županije najmanje deset godina prije podnošenja zahtjeva za stjecanje statusa“, nema ni fakultetsku diplomu. To što je scenarist međunarodno najuspješnije televizijske serije snimljene na jezicima naših naroda i narodnosti – „Novine“ su u ponudi dvije najveće platforme za distribuciju TV sadržaja: HBO-a i Netflixa – bi mu bilo od koristi koliko i Josipu Mlakiću to što je mašinski inženjer. Ni on, istina, nema „prebivalište na području Županije najmanje deset godina prije podnošenja zahtjeva za stjecanje statusa“, ali i da ima, sve bi mu romane i filmske scenarije poništila - kriva škola.

Nisu, naravno da nisu, problem ovog naopakog zakonskog prijedloga Bogdan, Đikić ili Mlakić, jer niti jednom, realno, ne pada na pamet da od sutra stanuje u Jablanici ili Ravnom, Mostaru ili Stocu, ali jesu svi drugi koji imaju „prebivalište na području Županije najmanje deset godina prije podnošenja zahtjeva za stjecanje statusa“, kao što imaju i različita autorska djela – zbirke poezije, romane, drame, scenarije, filmove, rock albume, slike, fotografije, skulpture… - ali im, eto, nedostaje dokaz da su dogurali do „odgovarajuće stručne spreme“ koja ih, kako u prijedlogu zakona piše, čini „stručnjacima u kulturi i samostalnim stručnjacima u kulturi“ koji, što god to zapravo bilo, obavljaju „znanstveno-istraživačke, teorijsko-kritičke, umjetničko-suradničke, produkcijske, obrazovne, specijalističko-tehničke ili organizacijske poslove u području kulture“.

Ruganje nadi

„Uvjeti za stjecanje statusa samostalnog umjetnika i samostalnog stručnjaka u kulturi“ u Hercegovačko-neretvanskom kantonu su takvi da ih, iz raznih razloga, ne mogu zadovoljiti, uz ostale: Mehmed Meša Begić, Marko Tomaš, Mario Knezović, dok bi Senku Marić moglo kočiti englesko obrazovanje, jer „Ministarstvo, na prijedlog Vijeća za kulturu, donosi propis o kriterijima koji se odnose na  odgovarajuće vrste i stupanj stručne spreme i kriterije za ocjenu javno objavljenog umjetničkog, odnosno kulturnog stvaralaštva“, a sudeći po tome kako je zakon zamišljen, „propis o kriterijima“ – i obrazovnim i estetskim – se avansno ruga nadi.

Kada je prije nekoliko godina Hercegovina bila partnerska regija na Pulskom festivalu knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, pokazalo se kako je veliki broj – što bi rekao Elvis J. Kurtovich – umjetnika iz raznih domena i rođenjem i odrastanjem i poetikom vezan za taj dio BiH, a naročito za Mostar kao regionalni i kantonalni centra, ali i da većina hercegovačkih autora i autorica ne stanuje na potezu od Konjica do Neuma, odnosno od Gruda do Trebinja. O njima, naravno ali i naknadno, mogu razmišljati vlasti Hercegovačko-neretvanskog kantona – kojima bi, valjda, trebalo biti u interesu da u Mostaru žive i rade ljudi poput, recimo, Bobe Jelčića ili Damira Markovine -  ali ako će to raditi na način na koji se, kao, pokušavaju brinuti za umjetnike i te nekakve stručnjake u kulturi sa adresama u HNK, onda je bolje da se posla  ne hvataju. Tako će, naime, napraviti manju štetu, kao što će manja šteta biti od neusvajanja ovakvog zakon o „uvjetima za stjecanje statusa samostalnog umjetnika i samostalnog stručnjaka u kulturi“, nego od njegovog odbijanja.

Krleža ne bi mogao biti samostalni umjetnik

Autorska relevancija se ne postiže diplomom i decenijskim stanovanjem na istoj adresi, već najprije djelima i njihovom recepcijom. To, izgleda, ne kontaju autori zakonskog prijedloga prema kojem -  da je živ i da mu pošta stiže u Cernicu - Miroslav Krleža ne bi mogao biti samostalni umjetnik, jer ni vojnu školu nije dotjerao do kraja, kao što ne može biti neko neupitno kvalitetnog opusa, ali sa tek sedam godina kontinuiranog stanovanja u, recimo, Čapljini.

U teoriji je i loš zakon bolji od nikakvog. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, kao što vidimo, praksa pokazuje da možda i nije, jer ovako zamišljen može poslužiti diletantima i, treba priznati, djelovati motivirajuće na one koji to nisu.

Preciznije rečeno: motivirajuće za odlazak negdje gdje pravni akti nisu samo slova u rinfuzi.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.