EU & BiH: Konačno spaljene iluzije

Učinak Evropske unije u Bosni i Hercegovini je taj da više niko iole ozbiljan ne vjeruje u smisao susreta, zbivanja i upitnika kojima se fingiraju famozni integracijski procesi. Na dolaske raznih komesara i izaslanika, baš kao i na odlaske u Bruxelles članova Predsjedništva i nekih drugih delegacija, gleda se kao na nešto što ti komesari, izaslanici, članovi Predsjedništva i Denis Zvizdić moraju obaviti jer im je u opisu posla koji je, pogotovo ako govorimo o ovima što nas obilaze, mega dobro plaćen.

Ako je, kako piše Viktor Ivančić, vrhunac državnosti Hrvatske postignut u procesu pristupanja te zemlje Uniji, onda je i vrhunac državnost ove današnje, daytonske BiH – samo njeno postojanje. Očekivati od zemlje sa kojom EU ionako nije znala šta bi radila početkom devedesetih godina prošlog vijeka, da ispuni dva, a kamoli svih četrnaest zahtjeva kojima je uslovljeno otvaranje pristupnih pregovora, nije naivno već bezobrazno.

Tražiti, dakle, od Bosne i Hercegovine, odnosno njenih političkih elita, da u ime članstva u EU učine sve ono što neće, ne mogu i ne znaju napraviti kako bi zemlja kojom upravljaju funkcionirala minimalno pristojno, ljepši je način da se poruči ono što se može iskazati jednom rječju. Ta riječ je na svim našim službenim jezicima ista i glasi: odjebite.

Nekada davno, jako davno, još dok je Milorad Dodik bio normalan, Zlatko Lagumdžija nekompromitiran, a Hrvatska demokratska zajednica imala kakvu-takvu, od današnje svakako ozbiljniju alternativu među Hrvatima u BiH, Unija je imala jednu i jedinu priliku da riješi problem: ne tako što bi poslala komesara i izaslanicu s fasciklama, već bezuslovnim prijemom i uslovnim zadržavanjem Bosne i Hercegovine u EU.

Za većinu takozvanih tranzicijskih zemalja, za one što su uspješno prešle put iz nečega u ništa, EU je (bila) važna ne zbog članstva, već zbog puta ka cilju. On je značio doba uvođenja reda u institucije i pristojnosti u društva. To što je na kraju ulog znao biti veći od konkretne koristi za građane koji su dobili bolju Nutellu, ostali bez roaminga i stekli priliku da rade za veće pare, ali u Njemačkoj, nije ni blizu očekivanog ali jeste napredak.

Bosna i Hercegovina, što znamo i mi i cijeli Bruxelles, na put za Uniju ne može ni kročiti, a kamoli ga preći. Proces evropskih integracija je i vanjskopolitičko pitanje, dok postojanje vanjske politike podrazumijeva i konsenzus o temeljnim interesima u unutrašnjoj. Njega međutim nema, niti više ima onih što su spremni na ustupke kakve je nekada, prije milion godina, zagovarao čak i Mile Dodik.

Vrijeme naše nade je prošlo, a nije ga zamijenio vakat ozbiljnog zanimanja EU za Bosnu i Hercegovinu. To ozbiljno zanimanje, da ponovimo, značilo je i znači samo jedno: bezuslovni prijem, stalni monitoring, konkretnu, brzu i vidljivu korist za građane i ucjenjivanje političke kaste izbacivanjem uznapredovale BiH iz EU što bi, posljedično, tu istu kastu moglo glave koštati na izborima. Većeg straha od gubitka vlasti kod ovih naših lidera – to vidimo svaki dan – nema.

U situaciji u kojoj je uspjeh na beskrajno dugom štapu, dok su rizici maksimalni, nikada, ali nikada, EU neće biti nešto zbog čega se donose odluke kojim se odustaje od politike rata vođene drugim sredstvima ili, barem, ima motiva da se isto shvati zahtjev o „osiguravanju jednakosti i nediskriminacije građana, osobito rješavanjem presude Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić-Finci)“.

Sa druge strane, Bruxelles u usisavanju BiH ne vidi interes kakav je vidio u, recimo, prijemu Rumunije ili Kipra, sadašnjih članica EU od kojih je prva bila kapilarno korumpirana – s tendencijom da se ono malo prinudnog reda i poštenja ponošiti – dok je druga podijeljenija nego BiH, što nije smetalo da pola Kipra uđe u EU.

EU, što je važno znati, pogotovo zbog toga što smo vjerovali u suprotno, u paketu sa prijemom ne nudi efikasan recept za naše najveće boljke. Članstvo nije Španiju oslobodilo katalonskog separatizma, niti je, recimo, Mađarska zbog EU manje ksenofobna, dok neofašističke stranke uspijevaju gdje god ima kakvih izbora.

Evropska unija je kao i liberalna demokratija: izvanredna ideja problematične primjene. Siromašni u njoj mahom ostaju siromašni, dok se uticaj bogatih širi. Ne znači to, da naglasimo, kako nema ama baš nikakve koristi od EU, ali znači da nema one kojoj su se naivni nadali. Ipak, različiti, bogati fondovi otvoreni su zemljama članicama, putovanja ne podrazumijevaju patnje s pasošima, vizama i graničnim kontrolama, vrhunsko obrazovanje građana Unije, bez obzira odakle dolaze i gdje žele studirati, je dostupnije, tržište rada i veće i otvorenije, zakonska zaštita manjina bolja...

Ima toga još, samo se nas ne tiče, jer mi Unije vidjeti nećemo, kao što ni EU nas ne misli gledati kao dio sebe. I ne samo nas: svako dalje proširenje, ako ga uopće bude, jer mu se Francuska itekako protivi, ovisit će o spletu interesa i okolnosti, pa ako se neko ima razloga nadati prijemu onda je to Crna Gora i možda, samo možda, Makedonija. Osim zbog važne pozicije, obje zemlje imaju i lidere koji znaju da im se isplati riskirati – Mila Đukanovića i Zorana Zaeva.

Kada bi Bosna i Hercegovina stvarno mogla, ovakva kakva je, ispuniti zatjeve EU, to bi bilo puno bolje za nas nego za Bruxelles. No, Unija se pravi da ne zna sa kako kompleksnom, traumiranom i ustavno nakaradnom tvorevinom ima posla, dok ovi naši glumataju da ih zaista zanima članstvo i da su u to ime spremni na nešto više od kupovine novog odijela za posjetu Belgiji.

Zbog toga su sve ove posjete komesara i izaslanika, baš kao i odlasci članova Predsjedništva i nekih drugih delegacija u sjedište Unije, te povremeno dijeljnje upitnika, samo loša predstava za umornu publiku. Ništa manje i, na žalost, ništa više.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.