Dvojni pakt: strateška greška u koracima

Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, imao je sve, ali baš sve preduslove za pobjedu na izborima za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Opoziciju, onu koja mu ukrašava HNS, uspješno je obezglavio, dok su kandidature Denisa Bećirovića iz SDP-a, te Boriše Falatara iz Naše stranke, u startu suzile birački bazen Željka Komšića.

Ako u međuvremenu nije doživio moždani udar ili obolio od amnezije, a nije, ekonomist, bivši direktor i dugogodišnji političar Dragan Čović je onda strateški zaboravio dvije važne lekcije koje je naučio što u školi, što u praksi. Druga je ona da se vlastite protivnike najbolje mobilizira saradnjom sa njihovim najvećim neprijateljem, a prva govori o takozvanoj disperziji rizika ili, kako se često objašnjava, nestavljanju svih jaja u istu košaru. Pri tome, ta su jaja, da ostanemo u lomljivim metaforama, već bila raspoređena bez da je Čović prstom mrdnuo. Napravili su to, njemu za korist, Nermin Nikšić i Predrag Kojović.

Bez kandidata SDP-a i NS-a, uz moguće odustajanje Fahrudina Radončića od utrke za bošnjačkog člana Predsjedništva, Željko Komšić je možda i mogao osvojiti više glasova od Čovića. U situaciji u kojoj će brojnije članstvo SDP-a imati svog, SBB svog pretendenta na jedno mjesto u kolektivnom šefu države, a Falatar odvući one kojima ne odgovoraju ni Radončić, ni Bećirović, ali ni Komšić, šef HDZ-a je izbore mogao izgubiti jedino tako što bi na dan održavanja izvršio samoubistvo.

U rezervi je, nerazvikanoj i medijski nezabilježenoj, imao i dio od nekoliko desetina hiljada srpskih glasova u Federaciji koje mu je u miru mogao osigurati Milorad Dodik. Onako, zlu ne trebalo.

Ozvaničenjem koalicije HDZ-a i Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Dragan Čović je, međutim, investirao u Željka Komšića. Za razliku od njega, Čovića, koji zna vješto, masama prijemčivo, balansirati između djela i njima suprotnih riječi, Milorad Dodik je i likom i aktima isključivo destruktivan. Nekadašnji Markovićev reformist, pa navodni opozicionar u ratu, zatim zagovornik slabljenja entiteta i današnji Karadžić nakon face liftinga, Bošnjacima je, ali i dijelu birača drugih narodnosti nesklonom etničkom konceptu političke reprezentacije, isto što i Komšić simaptizerima HDZ-a.

Dodikovo nerealno obećanje o desetinama hiljada Srba iz Federacije koji će podržati Čovića – a neće, jer da im se sluša Banja Luka SNSD bi odavno imao veći značaj izvan RS-a – pojačavanje je kontra efekata saveza čije se ozvaničenje jednom od aktera može obiti o glavu. Onom, da ne bude zabune, što je odavno najavljivao plan B ukoliko ne dođe do izmjena Izbornog zakona, pa konačno pokazao da je, prema tom planu, spreman strateški izgubiti.

Čović radi upravo to, sa koje god se strane i u bilo koje doba dana i noći pogleda. Prvo ili osmo, redosljed je sasvim nevažan, on nema nikavu garanciju da će se ostvariti očekivanja SNSD-a i da ta stranka neće izgubiti i u RS-u i utrci za državne organe vlasti. Ubistvo Davida Dragičevića i kasnije policijsko zataškavanje, katastrofalna ekonomnska situacija i kapilarna korupcija sve se teže, ako ikako, mogu ublažiti širenjem paranoje od emigranata u prolazu i optužbama za izdaju koje SNSD redovno adresira na opoziciju. Istina, Milorad Dodik uvijek može ukrasti više glasova od evropskog prosjeka, ali je pitanje može li i tako osigurati nasljedstvo Željki Cvijanović i sebe montirati tamo gdje je sada Mladen Ivanić.

Sve i da je utemeljen golemi optimizam SNSD-a, od njega opet najmanje može profitirati HDZ. Drugačije rečeno, Komšiću je sada dovoljno da u kampanji potencira kako će dvojac Čović – Dodik blokirati rad Predsjedništva i da im se sam bošnjački član, ma ko on ili ona bili, ne može suprotstaviti. Može, međutim, ako ima saveznika iz istog entiteta, onoga što je već dva puta biran glasovima najbrojnijeg naroda i što je osam godina funkcionirao kao zamjenski Haris Silajdžić. Ime mu je, ako nekome nije jasno, Željko Komšić.

Od deset bošnjačkih kandidata za člana Predsjedništva BiH na prošlim izborima, trojica prvoplasiranih – Izetbegović, Radončić i Emir Suljagić – osvojili su preko pola miliona glasova. Sva četiri kandidata za hrvatskog člana: 245.295. Čak i da ovoga puta tih skoro 250.000 glasova dobije kandidat HDZ-a i da za njega glasa još, recimo, 50.000 Srba, to je opet manje od onih Komšićevih 337.065 iz 2010. godine, odnosno od rezultata o kojem lider DF-a nije smio ni razmišljati sve dok nije ozvaničena koalicija koja samim svojim postojanjem umanjuje šanse ionako nekarizmatičnom Bećiroviću, minimizira svakako loše izglede Falatara, a ne ugrožava kandidata SBB-a koji će protiv sebe imati ili upornu koliko i neomiljenu Seku Izetbegović ili malo manje nepodnošljivog i kao goblen šupljeg Denisa Zvizdića.

Manjkavosti Izbornog zakona u BiH mogu se nabrajati od sada pa do sudnjeg dana, samo što svaku zna Dragan Čović. Kao što zna, nema teorije da je zaboravio, kakve reakcije među bošnjačkim biračima izaziva njegova nježna veza sa grubim Miloradom Dodikom. Takve da, u najkraćem, može izgubiti već dobijene izbore i, kako smo već pisali, zadržati poziciju u stranci pozivajući se na famoznu majorizaciju i prešućujući šta sve od najavljenog nije učinio za silne godine u politici i zadnje četiri na vlast. A toga, neostvarneog, se lijepo nakupilo.

Čovićev famozni plan B nije, dakle, ništa drugo nego kreiranje win-win situacije za samoga sebe. Izgubi li od Komšića, ojačat će, kako smo već pisali, poziciju među Hrvatima u BiH i još imati kao beton čvrst argument u daljem insistiranju na jedinom, od njega osmišljenom načinu promjena Izbornog zakona. Ako pobijedi, nastavit će gdje je stao: do podne evropski put, od podne biznis, pa malo širenja paranoje u sumrak. I tako u krug.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.