Da djeco, idite u disko...

''Slušaj mamu, slušaj tatu i u školi dobar budi, jer od dobre dječice, postat ćete dobri ljudi'', pjevao je Nervozni poštar na albumu znakovitog naziva ''Ništa više nije kao prije'', objavljenom 1987. godine. Prije trideset godina imalo je, stvarno, smisla vjerovati kako elementarna pristojnost i dobro obrazovanje garantiraju i znanje i zvanje i život koji nije na granici dostojanstva, ali sa kontra strane.

No, kako je Poštar nostalgično,a zapravo proročanski, poručio: ništa pod kapom nebeskom više nije kao prije.

''Idite u disko'', poručila je, između ostalog, ministrica obrazovanja Srednjebosanskog kantona, Katica Čerkez, srednjoškolcima – da, njima! – koji su u Travniku demonstrirali protiv etnički čistih škola. Ne i onih, iako se često krivo navodi, sa posebnim programima iz takozvane nacionalne grupe predmeta.

Svaki tekst, ali i evo, vidimo, svaka rečenica, ima svoj kontekst. I zato, za razliku od onih što su bili mali prije tri decenije, djeca danas trebaju slušati Katicu Čerkez. Ne zato što je ona u pravu, već zbog onoga što ih čeka i zbog čega je pametnije biti u disku nego na nastavi.
Jedna starohercegovačka definicija kaže kako selo postaje grad ako ima crkvu – može i neka druga bogomolja, nije to sada najbitnije – trafiku i pedera. U ovom, novom vremenu, crkva ili džamija, po mogućnosti komada što više, se podrazumijevaju, baš kao i trafika, ali nema više naselja koje drži do sebe bez makar jednog fakulteta.

Tako, dakle, svi srednjoškolci koji ne budu imali dobre ocjene i ne polože prijemni na ono malo visokoškolskih ustanova od ugleda, uvijek mogu upisati stomatologiju, pravo, ekonomiju, menadžment, maternji i strane jezike, na najbližem fakultetu otvorenom u sklopu auto salona, frizeraja, šoping centra ili na nekom prikladnom mjestu od mesinga, tamnog stakla i sa manje profesora od noćnih čuvara.

I jedni i drugi, dobri i đaci iz univerziteta mlađih od današnjih srednjoškolaca, poslije imaju niz mogućnosti. Mogu, eto recimo, raditi u kladionici, a mogu i ići u kladionicu, nadajući se kako će pogoditi trideset šest parova i od uložene marke i pol napraviti dovoljno za tri-četiri godine života.

Mogu, također, svaki dan po samo dvanaest sati stajati za kasama trgovina i naplaćivati parizer, uloške s krilcima i rizle, za platu koja nije kakva, ali je radno mjesto na suhom, toplom ili rashlađenom i piš pauza je zagarantirana, za razliku od trajnosti zaposlenja. Trgovci što se nisu preigrali i propali, uvijek će naći nekoga ko je spreman raditi za manje od prethodnika ili prethodnice.

Mogu se, zatim, današnji srednjoškolci i srednjoškolke uvijek zaposliti na crno, pa na ruke primati platu, a na račun socijalnu pomoć. Nije neka, ali svaka marka našeg čovjeka veseli. I sve tako do prve prehlade, povrede, trudnoće ili traženja, recimo, nekog osnovnog radničkog prava.

Prilika je, općenito, u današnjoj Bosni i Hercegovini bezbroj. Zahvaljujući tome, mogu budući radno sposobni građani i građanke, ukoliko im se baš posreći, raditi i za prosječnu platu od oko osamsto maraka, pa se oženiti i udati za nekoga ko ima ista primanja, izroditi djecu i otkriti kako im za iole pristojan život fali još, barem, trećih osamsto maraka. Ukoliko već nemaju kredit, auto i potrebu da ne žive tako što će raditi, spavati i gledati televiziju sa osnovnim programskim paketom.

Mogu u zemlji mogućnosti, kada odrastu, današnji srednjoškolci skupiti nekoliko hiljada maraka, sve zavisi šta bi i gdje htjeli raditi, pa naći nekoga iz SDA – a da nije Amir Zukić, on je u muriji – ili iz HDZ-a, što je za sada lakše, ali je besmisleno ako se posla traži izvan Čovićeve zone odgovornosti, platiti mu za zasnivanje radnog odnosa u jednoj dvije elektroprivrede, dva telekoma, dvadeset dva vodovoda, nekoj bolnici, srednjoj školi, u rudniku... Da, zvuči malo blesavo, ali se više ni kopati ne može bez famoznih početnih ulaganja.

No, nije to sve, daleko od toga, jer se srednjoškolci i srednjoškolke, kada narastu, mogu i učlaniti u SDA ili HDZ, ostaviti obraz i mišljenje kod kuće, na stalaži, pa krenuti u slalom po gradskim i općinskim vijećima, kantonalno-županijskim skupštinama, parlamentima i domovima naroda.

Podrazumijevajuće poltronstvo, istina, neće uvijek biti najugodnije, ali na kraju hoće najisplativije. Pri tome, za zastupati interese naroda i narodnosti, niti treba kakve škole, niti znanja, čak ni pameti. Ma ne treba ni psiho test položiti...

Oni što baš, ali baš ništa od navedenog ne uspiju, ipak neće ostati na ulici onako, već s razlogom: čekat će da vide ima li, čudom, neko slobodno radno mjesto na birou ili da dobiju papire za odlazak u bratsku i prijateljsku Njemačku. Toj čudesnoj zemlji vazda fali eksperata koji će miješati malter, nositi cigle, variti, štemati, tovariti na leđa teret jednak svojoj težini, pa tako samo dvjesto puta radnim danom...

Zato, eto, danas nema boljeg savjeta za djecu od ovog kojeg im je dala ministrica obrazovanja Srednjebosanskog kantona, Katica Čerkez. Idite djeco u disko: istina, tamo nećete ništa naučiti, ali upravo zbog toga ćete biti manje nesretni, kako već kaže jedna, ne ova sa početka teksta, stara pjesma.