Cijena po dogovoru: Demokratija na rasprodaji

Dobre ideje, što smo valjda do sada naučili, nisu krive za to što ljudi od njih naprave. Ono što u teoriji zvuči dobro, u bosanskohercegovačkoj praksi se obično pokaže gorim od očajnog.

Evo, recimo: to da mandati izabranih zastupnika po kojekakvim parlamentima – mi ih, hvala na pitanju, imamo dva-tri po glavi stanovnika – pripadaju istim tim zastupnicima, a ne strankama koje su ih kandidirale na otvorenim izbornim listama, u teoriji je trebalo promijeniti odnos interesa birača i stranačkih oligarhija, oživjeti parlamentarizam i ukinuti delegatima status živih ukrasa u skupštinskim salama u kojima se provode nalozi partijskih šefova.

Vlasnici mandata kao vlasnici vikendica

Drugačije, malo kraće rečeno, a da isto znači: svaki zastupnik imao je mogućnost da vlastitu savjest i interes zajednice stavi ispred onog stranačkog i pri tome ne bude smijenjen u roku sada.

To što mandat pripada zastupniku – opet u teoriji – podrazumijeva i živi unutarstranački život u kojem ne važi, što bi se u JNA reklo, linija rukovođenja i komandovanja, već se kroz demokratsku proceduru ili dolazi do jedinstvenog stava o bilo čemu, od zabrane pušenja u kafićima, pa do izbora mandatara, ili riskira gubitak poslanika koji onda može nastaviti djelovati nezavisno.

Lijepo je to, je li tako – tako je, zamišljeno i naslonjeno na praksu zemalja duže parlamentarne demokratije od naše, a pokazalo se uspješnim kao liječenje upale prostate varikinom.

Vlasnici mandata, ne naravno svi, kod nas su se ponašali kao vlasnici vikendica u Čemernom, freza u Han Pijesku ili poslovnih prostora u centru Sarajeva. Kao, dakle, oni što nisu mislili prodati kuću, poljoprivrednu mašinu ili pedeset kvadrata kod Vječne vatre, ali je ponuda bila takva da se nije mogla odbiti.

Iz jedne u drugu blokadu

Na taj način, čistom trgovinom, Federacija BiH je iz jedne prešla u drugu blokadu, bez obzira na rezultat izbora. Operativci Stranke demokratske akcije su, kako je i rekao ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednik Naroda i pravde, Elmedin Dino Konaković, „'završili' Šilju i Jakuba u Tuzlanskom, Nijaza u Bosansko-podrinjskom kantonu i Muju u Posavini“ i dobili većinu u Klubu Bošnjaka federalnog Doma naroda. Sve poslije je išlo lakše i jeftinije: Refik Lendo je postao potpredsjednik Federacije i bez njegovog se potpisa, tako piše u Ustavu, do jučer nije mogla sastaviti izvršna entitetska vlast. Njemu, naravno, nije padalo na pamet ostavljanje SDA u opoziciji i… I eto, to bi bilo to. Šiljo, Jakub, Nijaz i Mujo su samo pokazali kako praksa efikasno razvaljuje teoriju.

Oni, Šiljo, Jakub, Nijaz i Mujo su, naravno, nevažni: nisu ni prvi, ni jedini koji su su političko i stranačko opredjeljenje pretvorili u robu, a svaka roba, kažu trgovci, ima svog kupca.

Procjene

Kada je, ima tome desetak godina, u Hrvatskoj postalo jasno da će HDZ izgubiti izbore od tadašnje Kukuriku koalicije, predsjednik najveće stranke u savezu, Socijaldemokratske partije, je pozivao partijske drugove i drugarice na mini kviz. Pitao ih je, tvrde svjedoci, koliko su teški. Lakši, odnosno manje plaćeni u građanskim poslovima ili na političkim pozicijama po općinama i županijama su išli na takozvana prolazna mjesta na listama, dok su teži, tačnije bogatiji, ostavljeni ili da se sami bore za preferencijalne glasove ili da nastave zarađivati više nego što bi dobili u Saboru. Ako nekoga zanima, predsjednik hrvatskog SDP-a je bio Zoran Milanović i izabrani zastupnici su mu bili odani kao kućni ljubimci.

Kako su lideri Trojke plus kadrovirali ne zna se tačno, ali se precizno može reći da se nisu proslavili u procjenama i, što je još važnije, cijenama lojalnosti, jer da jesu - imali bi većinu u Klubu delegata bošnjačkog naroda, dva umjesto jednog potpredsjednika Federacije i Nermina Nikšića kao premijera kojeg na posao ne mora voditi Christian Schmidt.

Nije, da skratimo, problem bio u ustavnim ovlastima Refika Lende, već u načinu na koji je došao u poziciju da ih koristi. Nesreća u  nesreći je što dobrog, jasnog i ubrzo primjenjivog rješenja za taj problem još uvijek nema.

Temeljiti Schmidt

Sve što je mogao, Christian Schmidt je do sada temeljito zajebo. Zahvaljujući njegovim odlukama prvo smo imali najneregulanije izbore ikada, pa onda dobili cirkus u kojem je Šilji, Jakubu, Nijazu, Muji i Stranci demokratske akcije bilo bolje, a svim ostalim – duplo gore. Posljedično, njegove intervencije od četvrtka nisu rezultirale čak ni jednakim nezadovoljstvom. Zadovoljstvo ionako ovdje više ne stanuje.

Uglavnom, to što će, kako je navedeno, „podmićivanje na izborima“ biti krivično djelo - dobro zvuči, samo je teško dokazivo da je neki Šiljo ili Jakub promijenio politički stav zbog para, a ne onako, iz uvjerenja, zbog sihira ili zaljubljenosti u sekretaricu iz druge partije.

Puno jednostavnije bi bilo vratiti vlasništvo nad zastupničkim mandatima strankama, ali to onda obesmišljava otvorene liste, dodatno jača ionako faraonske moći stranačkih lidera i, to svakako, parlamentarizam svodi na oblik provođenja volje partijskog vrha koji, sasvim je izvjesno, neće propustiti priliku da neposlušnog delegata zamijeni poslušnim.

Podizanje demokratskih standarda kod nas je omogućilo rasprodaju biračke volje bez značajnijih posljedica. Njihovo spuštanje taj šverc može zaustaviti i, istina, partitokraciji poslužiti kao steroid. Nije to, da se ne zavaravamo, dobro, ali jeste poštenije od „završavanja“ zahvaljujući kojem se parama popravljalo sve što su glasači pokvarili, naivno vjerujući da će ono što na dan izbora odluče imati duži rok trajanja od jogurta.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.