Broj za očaj: 435.358

Da toliko, 435.358 – slovima: četiri stotine, trideset pet hiljada i tristo pedeset osam – je službeno nezaposlenih u Bosni i Hercegovini. Podatak je relativno nov, iz novembra prošle godine, one novije dobit ćemo valjda oko prvog aprila, a izvor je Agencija za rad i zapošljavanje BiH.

U istoj toj Bosni i Hercegovini prema popisu iz 2013. godine, žive tri miliona, sedamsto devedest jedna hiljada i šesto šezdeset dvije osobe.

Popis je bio poodavno, prije više od pola decenije, i od tada je BiH napustilo najmanje stotinu hiljada ljudi. E sada, kako znamo sve o tom čuvenom popisu, pa i da se organizirano dolazilo reći ime, prezime, nacionalnost, vjeroispovjest i naziv maternjeg jezika, te odmah zatim vraćalo u hladne i bogate nove domovine, nećemo puno pogriješiti zaključimo li da u BiH živi, plafon, tri i pol miliona ljudi. I to je, da ne bude zabune, optimistična procjena. Od, dakle, oko tri i pol miliona ljdi, ne radi 435.358! U takve, nezaposlene, ne spadaju maloljetnici, studenti, penzioneri, invalidi visokog stepena invalidnosti...što znači, a prema nekim ranijim istraživanjima, da među radno sposobnima od 18 do 65 godina starosti posla nemaju svaki peti muškarac ili žena.

Ove dramatične podatke može, samo prividno, ublažiti onaj o nepostojanju tačnog broja zaposlenih na crno, free lancera i rentijera koji ne idu na posao, ali su se zaboravili ispisati sa biroa. No, sve i da je takvih četvrtina, što nije, opet ostaje preko tri stotine hiljada ljudi koji ne rade, ne zato što ne moraju i neće, već zato što ne mogu i nemaju gdje.

Zaposleni, ukoliko to neko slučajno ne zna, pune penzioni i zdravstveni fond, osiguravaju plate administraciji, sufinanciraju sport, kulturu, praznične ukrase i zimsku sužbu, policiju, vojsku, vatrogasce i obrazovanje, te daju smisao proizvodnji sira, cigara, pive, toalet papira, baštenskih stolica i lopata tako što ih kupuju iz banalnog razloga: imaju, naime, čime.

Drugačije rečeno, što je manje onih koji rade i zarađuju, to je gore zdravstvo, školstvo također, penzije su niže, socijalna pomoć nikakva, osnovne komunalne usluge kao prije 200 godina, proizvodnja za domaće tržište uzaludna...

O učincima raznih vlasti od rata do evo ove minute, sve govori ta velika, zastrašujuća brojka - 435.358. U jednom su, međutim, i SDA i HDZ i SNSD kao nastavak karadžićevog SDS-a drugim sredstvima, uspjeli: ubijedili su ne samo tih 435.358, već još dva i pol – tri miliona ljudi da je svaki kolektivni interes – inače navlas isti ciljevima iz rata – značajniji od svakog pojedinačnog i da su odumiranje na birou, rad za platu koja se čeka od 2003., prosječna zarada od oko 800 maraka i ostale radosti naše stvarnosti, cijena koju se jednostavno mora platiti za ideje koje nisu poražene na bojnim poljima.

Nacionalizam nije isključivo zabava za sirotinju. U Jugoslaviji se, uostalom, razbuktao kada su prosječne plate bile najviše do tada i kada se za njih zbilja moglo kupovati dok čovjeku ne dosadi. Također, opće siromaštvo nije garant uspjeha progresivnih pokreta koji, uz ostalo, nude i recept njegova iskorjenjivanja. U prevodu, onaj ko se nada da će tih 435.358 nužno izroditi nekakav pozitivan prevrat ili džabe kreči ili ne zna da je, recimo, jednu od najtačnijih kritika kapitalizma ikada napisao Joseph Goebbels, te kao dio rješenja ponudio istrebljenje Židova poslije kojeg će, je li, Njemačka biti i bogata.

Ono što majku domovinu svih svjetskih apsurda čini još posebnijom, jeste taj, nazovimo ga, potpuni nedostatak očekivanja od sutrašnjice. U zemlji sa 435.358 nezaposlenih govori se o otcjepljenjima, entitetima, britanskim modelima i građanskim društvima, sve bez anexa u kojem bi se makar probalo lijepo slagati kako će to nešto značiti i stopu nezaposlenosti od pet posto, prosječnu platu od 1.000 eura i stambene kredite uz kamatu od dva posto.

Za sve ovo dugih i mučnih godina samo je gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović, nudeći promjene ustroja Federacije, govorio i ekonomskim efektima koji će ih pratiti, te o, posljedično, njihovom uticaju na kvalitetu života građana. Svi ostali: unitaristi, federalisti, separatisti, građani, nacionalisti, vjerski fanatici, militantni auto limari...koliko god predano zagovarali ono u što već vjeruju i što žele, toliko glasno šute o tom, nazovimo ga, jutru poslije historijskog prevrata.

E to se, koliko god bilo teško, mora cijeniti: nije nimalo lako decenijama zagovarati nešto, uvjeravati silan svijet, uspješno i kontinuirano, da se treba još malo patiti dok se ne dogodi nezavisna Republika Srpska, treći entitet, građanska BiH – precrtati nepotrebno – u kojima će svakodnevni život biti nekakav. Kakav tačno, ne zna se. I, što je jedino gore, izgleda da nikome nije ni važno.

Ni zaposlenima ni onima kojih ima - 435.358.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.