Blokirani za sva vremena: Da Fadil Novalić...

Da je Fadil Novalić stvarno ozbiljan premijer u nekoj ozbiljnoj zemlji, nikada mu Salko Bukvarević ne bi bio ministar nečega. No, Fadil Novalić je SDA-ov predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, a Salko Bukvarević je njegov ministar za boračka pitanja.

Da je Fadil Novalić stvarno ozbiljan premijer, pa makar i u ovakvoj Federaciji, prvo što bi uradio na konferenciji za medije, sazvanoj povodom blokade saobraćajnica koju su izveli nezadovoljni ratni veterani, bilo bi smjenjivanje Salke Bukvarevića sa mjesta ministra za boračka pitanja. Oni, pobunjeni bivši ratnici, Bukvarevićev su resor, a kako se njima bavi vidjelo se na svakoj cesti i svim putevima, osim onih što spajaju njive sa štalama.

Da je Fadil Novalić imalo ozbiljan premijer, ceste u Federaciji Bosne i Hercegovine bile bi blokirane onoliko vremena koliko treba policiji da dođe i da ih deblokira. Blokada je, naime, nelegalna, protest je ugrožavao silan svijet, ni kriv ni dužan, a policija služi upravo za to da spriječi nelegalna okupljanja i onemogući akcije koje na bilo koji način bilo koga ugrožavaju.

Da Fadil Novalić razumije makar dio veteranskih problema, podržao bi ukidanje svih 1.600, da hiljadu i šest stotina! boračkih udruženja, te naložio brzu provjeru stvarnog broja ratnih veterana, sve kako se na spiskovima boraca, branitelja, narodnih heroja, ne bi nalazili i za to neke pare tražili oni što su vodili teške bitke na Makarskoj rivijeri od 1996. do 2001., kada su dobili prekomandu na istarski front.

Da je Fadil Novalić premijer sa malo stava, smijenio bi sve kojima je uopće palo na pamet da mu pomenu kako će Šerif Patković biti na čelu nekakve Koordinacije boračkih udruženja Armije BiH. Šerif Patković u svojoj dugogodišnjoj karijeri nije bio samo u partizanima i nije uspio opstati niti na jednom poslu u kojem nema plate iz budžeta. Bivši pitomac vojnih škola JNA, kasniji komandant Sedme muslimanske brigade, kantonalni ministar, kadar Alijanse za promjene, SDA-ovac...dvadeset i dvije godine naplaćuje one četiri ratovanja. Kada on nije odlučivao o iznosu naknade, jurišao je na Vladu: bilo je to 2009. - zbog mogućeg smanjenja primanja nosiocima najviših odlikovanja.

Da je Fadilu Novaliću nebitno hoće li mu korisnici veterana za stranačke potrebe prigovoriti, postavio bi neko logično pitanje. Recimo, odakle toliko dobitnika najviših priznanja u dvije vojske koje bez Richarda Holbrookea nisu mogle svesti Republiku Srpsku ni na 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine, koliko joj je on ostavio?

Da Fadil Novalić ne mora voditi računa o odanim glasačima svoje stranke i HDZ-a – a takvih je puno, jako puno, upravo među veteranima – i njihovim reakcijama, fino bi im i poodavno kazao kako se Bosna i Hercegovina morala, jer izbora nije bilo, naguziti pred Međunarodnim monetarnim fondom i da to znači dalje odumiranje bilo kakve socijalne države. Malo bi im i pojasnio: do sada su naknade možda, ma bez možda, bile male, od sada će biti manje, a u doglednoj budućnosti nikakve. To je cijena kredita koje će vraćati unuci današnjih ratnih veterana.

Da Fadil Novalić imalo drži do sebe, a ne drži, dao bi ostavku one sekunde kada se ispostavilo da je prosječna plata oko 800 maraka, a potrošačka korpa za četveročlanu obitelj  2.000. Prije toga bi, eto, mogao pitati veterane je li im, nekim čudom, ikada palo na pamet da se pobune zbog opće socijalne katastrofe, a ne samo zato što im je neko obećao neostvarivo?

Da je Fadil Novalić stvarni premijer stvarne Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, ta bi Vlada upravljala najprofitabilnijim javnim firmama i koristila njihove prihode dijelom za investiranje, dijelom za socijalne potrebe. Fadil Novalić je, međutim, predsjednik Vlade ograničenog dometa. On služi da ide na konferencije za medije i mijenja kabinete sa ministricama upaljene sujete, dok telekomi i elektroprivrede služe Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću.

Da Fadil Novalić makar malo drži do samoga sebe nikada ne bio ni član SDA, niti premijer koalicione Vlade sastavljene od stranaka što su veteranima govorile kako će biti socijalno privilegirani poput njihovih kolega u Hrvatskoj, da bi onda od istih tih veterana napravili socijalne slučajeve. Inače, to što prvo nije nimalo dobro, ne znači da drugo nije jednako loše po društvo, te katastrofalno po masu iznevjerenih.

Da Fadil Novalić o sebi ne misli da je genije i dan danas bi bio samo vlasnik firme u Gračanici. Ekonomske probleme u ovako opustošenoj, opljačkanoj, nakaradnoj i skupoj državi, ne mogu riješiti Paul Krugman, Yanis Varoufakis i Joseph Stiglitz, zajedno i odvojeno. Inače, Stiglitz je dobitnik Nobelove nagrade, a jednom je napisao: „Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je zajedno rasla 30 godina, dohodak je rastao u svim segmentima, ali više na nižim dijelovima ljestvice dohotka nego na vrhu. Ratno iskustvo iznjedrilo je Mi-osećaj, tako da su političke mjere poput GI-zakona dodatno približile ljude“ GI-zakon je bio pravni akt o profesionalnoj integraciji demobilisanih vojnika. Nešto što je, modificirano naravno, nama trebalo u onim godinama u kojima je privatizacija srušila sve što su granate promašile. Članovi svih 1.600 udruženja veterana taj su proces, čisto da se podsjetimo, uglavnom posmatrali mirno i dostojanstveno, vjerujući da će u miru dobiti nešto od istih onih što su ih u ratu napravili budalama, pa tako 46 puta.

Da Fadil Novalić smije što ne smije, danas bi otišao do Bakira Izetbegovića, samo da mu kaže kako ga je, kada ga je ono nagovorio da bude premijer, zajebo k'o niko u životu. I sve nas s njim. Od ratnih veterana do djece po vrtićima.