Asimilacija: Business as usual

Asimilacija je proces koji se u Bosni i Hercegovini odvija bez obzira na situaciju, a ona je, ta situacija, kao što znamo, teška i složena sa tendencijom daljnjeg usložnjavanja.

Sutra, u subotu devetnaestog februara ili veljače, Hrvatski narodni sabor će donijeti neke odluke koje će, kažu, biti obavezujuće za sve hrvatske dužnosnike.

Jučer, u četvrtak sedamnaestog veljače ili februara, trebalo se nešto desiti oko pregovora o izmjenama Izbornog zakona, ali se to, što god bilo, nije dogodilo.

Odavno, otkako se još 2006. dokopao vlasti sa namjerom da s nje ode u penziju, Milorad Dodik efikasno nalazi načine da loše stanje učini gorim.

Između nekada i danas javio se SDA-ov bombarder Salko Zildžić i povezao kupovinu Argete i Kiki bombona sa aktuelnim političkim (melo)dramama.

Situacija je, da ponovimo, teška i složena sa tendencijom daljnjeg usložnjavanja, što ne znači da je model ponašanja kojeg nije uspostavio, ali ga jeste proslavio notorni Asim Sarajlić, promijenjen ili, to pogotovo, prekinut.

U Mostaru se formalizira ono o čemu smo davno pisali: imenovanje podobnih članova SDA i Hrvatske demokratske zajednice u nadzorne odbore javnih firmi i po principu sve lijevo od Neretve Salemu Mariću, a sve desno - Mariju Kordiću.

„Ovdje je teško naći nekog tko nije u nekoj stranci“, izjavio je Kordić kojem je, jer tako nalažu potrebe, podršku dao fascinantno neusmeni Marić: „Vladajuće strukture u gradu Mostaru su sudjelovale u tome i od toga ne treba bježati, na način da se gledao kvalitet“.

No dobro, Mostar je mediteranski grad, a Mediteran je, kako je rekao palestinski režiser Elia Suleimani, prostor nedovršenih kuća i nedovršenih poslova ili, kada se nešto ipak mora izgurati do kraja, prostor razvučene realizacije planiranog.

Za razliku od Hercegovine, u Bosni se dogodilo nešto što je, ipak, bilo malo manje očekivano u ovom trenutku. Promijenjena je, još jednom, vladajuća većina u Skupštini Tuzlanskog kantona a s njom i saziv Vlade koju je, opet, preuzela SDA – što nije skraćenica za Stransku djelotvornih Asima, iako bi mogla biti.

Uglavnom, da bi SDA ostvarila naum i vratila se tamo gdje joj je – što vrlo ozbiljno misle kako u sarajevskoj centrali, tako i u svim kantonalnim, gradskim i općinskim odborima – prirodna pozicija, trebala joj je jedna nježna, zastupnička ručica. Nju im je dala sada već bivša članica Pokreta demokratske akcije – još jednog derivata Izetbegovićeve stranke, nastalog nakon što se Mirsada Kukića više nije moglo pokrivati u nezakonitim radnjama – izvjesna Jasmina Lugavić.

Dotična dama je, prije nego će promijeniti i stranku i mišljenje, zajedno sa suprugom Šabanom, bila u restoranu „Porto“ u Živinicama, ali ne na intimnoj večeri ili, barem, ručku, već na poslovnom sastanku sa Abdurahmanom Hodžićem Hodžom kojeg mediji opisuju kao „moćnog lobistu“ Stranke demokratske akcije i njenog kvazi lijevog krila, odnosno Demokratske fronte Željka Komšića. Inače, taj Hodža – ili Asim Sarajlić za Sjeveroistočnu Bosnu - ne štedi ni para ni vremena kada treba osigurati još malo vlasti i puno moći za SDA.

Selim Bešlagić, ratni načelnik Tuzle, kasniji parlamentarni zastupnik, bivši član SDP-a i sadašnji šef tuzlanskog odjela Naše stranke, kazao je kako je na skupštinske transfere u Tuzli i okolnim općinama potrošeno između 300.000 i pola miliona maraka. Ako i nije, bit će - samo ne odjednom, već kroz neto i bruto plate, tople obroke, regrese, dnevnice i sve što već ide kada se radi u firmama koje ni najuspješniji podanici Familije nisu uspjeli svesti na građevinsko zemljiše iz kojeg izviruju ostaci armature.  

Prema pisanju portala Raport koji je objavio i fotografije sijela u „Portu“, moćni živinički Hodža je Jasmini i pratećem mužu obećao zaposlenja u Elektroprivredi Bosne i Hercegovine, odnosno BH telecomu, naravno pod uslovom da se dama sjeti kako se u PDA učlanila misleći da se upisuje u SDA sa slovnom greškom.

Mi se sada, je li tako - tako je, malo pravimo kako ne znamo da li su ovi navodi tačni, no ono što znamo jeste da je Jasmina Lugavić digla ruku u pravom trenutku i za, iz perspektive Mirsada Kukića, pogrešnu stranku. A tako nešto se ovdje, valjda smo naučili za ovo godina partitokratije, ne radi iz uvjerenja već isključivo iz interesa.

To što Bosna i Hercegovina jeste u zaista najvećoj krizi od kraja rata i što niko živ ne zna ni hoće li biti izbora na jesen ili će, možda, biti oružanih sukoba na proljeće; što centralne vlasti nemaju punu kontrolu ni na potezu od Skenderije do Drvenije u Sarajevu, a kamoli u Trebinju ili Posušju; što se bošnjačko viđenje neke mirne sutrašnjice u putu ne sreće sa srpskim i hrvatskim; što, na kraju krajeva, konstitutivni narodi i svi ostali idu u dućane da uživo gledaju rast cijena, očito nije nikakva smetnja da se business odvija as usual.

Riječ business, naravno, ne treba shvatiti bukvalno. Posao, naime, može biti svašta, pa i demonstriranje poslušnosti za novčanu nadoknadu: manju u mostarskim javnim firmama i veću u Elektroprivredi i BH telecomu.

Kada specijalni američki izaslanik za naš dio svijeta, Gabriel Escobar, tvrdi da najveći problem BiH nije nacionalizam već korupcija, on u isto vrijeme zvuči naivno i precizno. U majci domovini svih svjetskih apsurda i otadžbini paradoksa nacionalizam je neodvojiv od korupcije i da nije bilo prvog drugo bi, uz puno sreće, imalo smetnje u razvoju.

Bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis jednom je rekao kako se iza svake političke ideje krije neka ekonomska agenda. Kod nas se prije tridesetak godina možda i nije krila, ali je do simbioze došlo brzo i u onom obliku u kojem svi „organizmi“ ostvaruju korist. Drugačije rečeno: nacionalizam je i dalje opijum za mase ali i generator atmosfere u kojoj ispada sasvim prirodno imenovati članove nadzornih odbora na osnovu podobnosti ili svoditi parlamentarizam na čistu robno-novčanu razmjenu.

I to je, misli se na oboje i još puno toga, osnovni i nevješto prikriveni ključni dio programa stranaka koje se, kada ne kokošare, ne pljačkaju i ne dijele plijen, slomiše od brige za Bosnu i Hercegovinu, Republiku Srpsku, konstitutivna prava Hrvata i sve što već jeste ili može biti problem za svako rješenje.

Nešto je nečemu krinka: ili se, dakle, cijeli cirkus oko ovlasti manjeg entiteta i izbornih pravila u većem dešava da bi se business odvijao as usual ili se koristi fokusiranost javnosti na ovlasti manjeg entiteta i izborna pravila u većem kako bi se u blaženom miru moglo još nešto, što reče Ljubo Ćesić Rojs, jamiti.

A ko jami, da se još malo podsjetimo na mudre misli skolastika, šofera i generala, jamio je.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.