4P: Ovdje, zaista, niko nije normalan

Da nije stvarnost, bio bi to loš vic.

Sutra, u subotu, jedanaestog augusta, u Istočnom Sarajevu će biti održana Prva – samim time jubilarna i tradicionalna – prava parada ponosa. Tačnije, 1. Prava Parada Ponosa, kako su je nazvali i naziv napisali organizatori, udruženje građana New Step. Ta PPPP ima, normalno, i cilj i pokrovitelja. Cilj je, kako je nevedeno, „promocija porodice kao osnovne jedinice svakog društva“, dok je pokrovitelj predsjednik Skupštine opštine Istočno Novo Sarajevo, Aleksandar Glavaš.

Program je, što ne treba zaboraviti naglasiti, raznovrstan: neka će djeca hodati od Spasovdanske ulice do Parka Gavrila Principa, u kojem će se družiti sa Mašom i Medom, Mikijem i curom mu Mini, te Supermenom i Batmanom koji, naravno, nisu u funkciji homoseksualnog para, već kolega sa super moćima, od letenja do prolaska kroz zidove.

Jedna od najcitiranijih misli Alberta Einsteina je ona o tome da su samo svemir i ljudska glupost beskonačni, ali da za  svemir nije siguran. Ono u što mi možemo biti sigurni jeste da se malo gdje kao ovdje, tako često i tako uporno, dokazuje upravo beskonačnost ljudske gluposti. 

Istočno Novo Sarajevo je, je li, dio Istočnog Sarajeva koje je u Republici Srpskoj, dok je Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Nema, osim možda Kosova i okupiranih dijelova Ukrajine, u Evropi goreg mjesta za život od Bosne i Hercegovine, sa svim njenim entitetima, istočnim, bliskoistočnim i kao zapadnim gradovima, ali teško da ima i naroda, konstitutivnih, manjinskih i kakvih god, koji em mogu trpiti k'o konji, em se znaju ponekad tako ponašati.

Prva Prava Parada Ponosa nije, da se o razjasni ukoliko ima potrebe, ni prvi, niti jedini primjer ovdašnjeg poremećaja, već samo najsvježiji i jedan od najkarikaturalnijih. Također, mjesto njenog održavanja, očita nacionalna pripadnost organizatora i učesnika, ne daju ni mrvu razloga drugima – Bošnjacima, Hrvatima, Sejdiću i Finciji – da se osjećaju pametnije i, to pogotovo, superiornije. Svi smo mi, ako ne isti, onda jako sličan šljam kojeg, uz još niz drugih mana, veže homofobija. Da, naravno, i nevjerovatna spremnost da se iskoristi svaka prilika da se ispadne budala.

U Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj u njoj, treba pošteno priznati, ugrožena je svaka pristojna obitelj, tradicionalna i neka druga.

Ovdje, naime, djecu ubijaju nekažnjeno.

Odrasli, oni sa pravom glasa, redovito biraju vlasti koje se zadužuju kod Međunarodnog monetarnog fonda, da bi s tim parama hranili ogroman administrativni aparat i kupovali socijalni mir, dok će dugove vraćati oni što su im sada Maša i Medo dragi koliko i mama i tata.

Spisak firmi propalih nakon katastrofalne, predatorske privatizaije, dug je kao autoput koji spaja, recimo, Zagreb i Split. Sve puteva što je Bosna i Hercegovina napravila otkako je izbio mir, kraće je od jedne pruge izgrađene na omladinskim radnim akcijama.

U Bosni i Hercegovini, u oba njena entiteta, ekonomija je kao Americi prije skoro osamdeset godina, kada je Velika depresija bila na vrhuncu.

Da se, evo ove minute, Švedska stane razvijati, opet bi mi, konstitutivni narodi i Sejdić i Finci, za tim Šveđanima zaostajali nekih šezdeset godina.

Iz Federacije i Republike Srpske se odlazi raditi i tamo gdje su prosječna mjesečna primanja 400 eura, dakle malo manje nego u BiH, samo što ih se tamo može i zaraditi i naplatiti.

Ovdje, ko i zaradi i naplati prosječnu platu, s njom može živjeti desetak dana, naravno sam. Sa partnerom ili partnericom i jednim djetetom, možda i dvije sedmice.

U Bosni i Hercegovini se bolesna djeca liječe preko telefona i humanitarnih koncerata. Zdrava se ubijaju u pojam kroz školske programe koji su najbliže predvojničkoj obuci.

U dva entiteta, između tri naroda i u tačno četiri pičke materine, niko se ne pita koliko smo napredovali od rata. Zato se, eto, strahuje da bi mogli nazadovati: iz, recimo, februara 1996. u isti mjesec 1995., ako ne i više.

Radnici iz zemlje koja je, nije to davno bilo, prije samo tridesetak godina, razvijala nadzvučni avion, sada rade po obali Jadrana, spavaju kao sardine u napuštenim poslovnim prostorima bez kupatila i ventilacije. To su, inače, oni koji još nisu otišli u Njemačku. Onima u Njemačkoj je bolje.

Udaljenost između glavnog i drugog grada po veličini – Tuzle - u Federaciji je 120 kilometara, a vožnja javnim prevozom traje tri, halo tri sata. Za toliko se, inače, može doći iz Sarajeva u Mostar, odnosno iz prijestolnice u kojoj nestaje vode u nešto u čemu ni odvoz smeća ne funkcionira.

Inače, u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj u njoj, siromašno je preko 18 posto stanovnika. Toliko je izračunao UN i, naravno, promašio. Prema istom tom izračunu nije, kao, siromašno pola stanovnika BiH koji mjesečno imaju između 237 i 416 maraka. Oni sa 417 već valjda spadaju u bolje stojeće.

„Podaci pokazuju da se broj djece u koja ovise o socijalnoj pomoći u posljednje dvije godine povećao za deset posto. U kategoriji siromašnih sve je više i radno aktivnog stanovništva koje ostaje bez posla ili radi, a ne prima plaću, kao i mladih, čija je stopa nezaposlenosti u samom europskom vrhu“, poručeno je iz Ureda rezidentne koordinatorice Ujedinjenih naroda BiH.

Ima li, kada sve sabere, boljeg mjesta u poznatom dijelu svemira za Prvu Pravu Paradu Ponosa? I ima li iko da zna broj mobitela dr. Housea? Samo on zna koja terapija najbrže može pomoći onima što se ovdje osjećaju ponosno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.