Usudili su se

Usudili su se Dragan Čović i Bakir Izetbegović na sastanku u Mostaru reći da su jedino dogovorili da će zajedno nastupati na lokalnim izborima tamo gdje im utrka neće značiti ništa.

Usudili su se iako još nisu uspjeli uspostaviti vlast od prošlih izbora i iako su objavili pred novinarima kako se ne slažu ni oko čega kad je u pitanju spuštanje vlasti na nižu razinu. Jer, ako budu surađivali kako to surađuju na mostarskoj razini, čekat ćemo vlasti i nakon lokalnih izbora baš kao što je čekamo od listopada prošle godine ili onog prije deset godina.

Ljutnuli su se lideri potom na novinare koji su im se usudili reći da nakon svakog njihovog sastanka pišu jedno te isto. Prebacili su izvježbana lica u izraze čuđenja jer kako to da oni, koji su uspjeli sjesti i popričati o našoj budućnosti, mogu biti proglašeni pričalicama šupljih priča.

No, svatko tko malo bolje zaviri u nedavni mostarski sastanak vidjet će, ma koliko se državnički trudili držati potrošeni lideri, kako nije rečeno ništa novo i kako se, ma koliko nas uvjeravali, Čović i Izetbegović nisu maknuli s mjesta.

Ono što je poručeno u Mostaru početkom mjeseca, poručeno i je stotinama drugih puta kad su sjedala ova dva partnera. A to je da dogovora nema, ali da je uopće dobro da su sjeli iako ionako sjede desetljećima jer su osuđeni jedan na drugog.

Državnička gluma i izigravanje brige za one koji se godinama koprcaju na mjestu jer se vode politike beskonačnih pregovora, vješto je uvježbana. No, poruke se ne mogu umotati da bi ih netko normalan pušio i žvakao.

Dok narodi pucaju po šavovima, toliko da se smanjuje strah od javnih galama, bezbrižni lideri laganim treptajima priopćavaju nam kako će se neki sljedeći put pokušati dogovoriti. Sjest će tako uskoro opet pa će se, zbog pritiska stranaca i isteka privremenog financiranja, smijati i reći kako su i jedni i drugi i treći morali popustiti za dobrobit svih nas. Izborna obećanja, naravno, neće biti ni u kakvom planu jer kako sebe lažu da su veliki tako lažu i nas malene.

Do tada naši životi prolaze, a njihovi, ma koliko ga gađali bocama i uzvraćali zlatnim kašikama, postaju još usidreniji u mjesto s kojeg ne mrdaju a s kojeg se usuđuju biti kirurški precizni u određivanju stupanja na snagu dogovora koji se ne razlikuje od bilo kojeg prošlog mazanja očiju.  

Mostarski sastanak, s kojeg se čak ni stranačke mašinerije nisu trudile umotavati poruke jer ih nije bilo, još je jedan primjer mazanja očiju pred curenje vremena i privremenog financiranja. Potrošen je novac iz blagajne u koju opet nismo imali uvid. Sad će se početi dizati ruke i krenuti u novi krug unatrag.

Ma koliko mi šutjeli o tome.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.