Bit će nam gore dok ne budemo bolji

Dok se upitnici svijaju nad našim glavama, kukavički se tješimo da ne može gore i još kukavičkije da uvijek ima gore od ovog najgoreg kojeg trenutno živimo. U svom ovom kaosu u kojem se izmjenjuju bezvlašće, beznađe, besparica, bezumlje i još tisuće nekakvih bez, nevjerojatna je količina razloga zbog kojih odmahujemo rukom i svoj život svjesno predajemo neživljenju.

Ma koliko bolno i naizgled bezidejno ponavljati, valjda ponoviti lekciju koju nismo naučili, a to je da je trzanje naših ruku za život izostalo i da se tek bunimo protiv okolnosti u kojima smo se našli malim treptajem oka. Ali da ga nitko ne vidi.

Nije nam bilo dovoljno što su nam sam smiješkom i uličnim govorom pričali o bakterijama koje su usmrtile djecu i pravdali smrti da bi ionako krhka tijela i čiste duše nestale. Nismo trznuli.

Nismo trznuli ni na šutnju nad životima prekinutima u letu i na prešućivanje odgovornosti onih koji nastavljaju držati u svojim rukama ozbiljne stvari. Nije nas ubojstvo dječaka trznulo i okrenuli smo list kao da smo načuli vijest iz nekog dalekog svijeta ili pogledali film na koji smo slučajno naletjeli.

Potom se u listanju ponovno javljaju crna slova. Ubojstvo i misteriozni bijeg u kojem ne pada pomagač, ubojstvo i apel policije za pomoć, automobili u zraku, pljačke, prepadi... sve ono što smo gledali na televizijama kao neke nevješto napisane scenarije počelo se događati pred nama i nama.

Nismo trznuli ni na upozorenja o trovanju i dokaze da oni koji o nama brinu nemaju pojma i da brinu samo za svoje dupe i dupe onih koje žele pretvoriti u sebe i zauvijek zatvoriti krug jedne kaste.

No, nastavljamo mi odmahivati rukom tvrdeći da su naša mjesta  najljepša mjesta za život mada se iz njih bježi, smatrajući kako će se sve dogoditi nekome drugom a ne nama. Ne vidimo krv, iako gazimo u nju, ne vidimo smeće iako ga jedemo i bacamo sebi pod prozore, ne vidimo da nam naše uzdanice cijene neke druge vrijednosti i gube kičmu zbog uvaljenih mobitela u ruke i prešutnog odobravanja da se najbolje u životu prolazi ako se nekomu beskičmenjaku duboko uvuče bez kičme.

Vrijednosti, koje branimo kačenjem krunica na gola prsa, šeranjem molitvica na Facebooku i mijenjanjem profilnih fotografija za pomoć u svijetu, davno su nestale iz naših života.

Svijet kojem nikako da damo najbolje od sebe preuzet će neki novi klinci. A to su uglavnom klinci roditelja koji nam trenutno u odijelima zagorčavaju živote na ovaj i onaj način. Kad djeca ovih beskrupuloznih roditelja preuzmu svijet, bit će nam prekasno ispravljati upitnike u uskličnike ljutnje i pokušavati spasiti vrijednosti u koje smo se tiho kleli i za koje nam je titralo oko a šutio razum.

I može, trebamo si to priznati, biti samo gore dok svijet prepuštamo onima koji nam govore da trebamo biti smireni,  roditeljima koji tuku prosvjetare za prolaznu ocjenu svoje djece i djeci koja umjesto zadaća donose prijetnju da će moćni tata srediti da nastavnik kredu zamjeni zavirivanjem u kontejnere.

Bit će gore jer mislimo da su naši životi nedodirljivi i da se ovakvo življenje događa negdje drugdje, a nizanje vijesti o izgubljenim vrijednostima pripisivat ćemo frustracijama i lovljenju klikova a nećemo kliknuti da smo odustali od borbe da se koliko toliko vratimo na normalan kolosijek.

Nećemo pravdati nemoć policije sitnim političkim igrarijama oko predznaka na stolici ravnatelja niti ćemo vjerovati u odgoje u kojima poklonjeni parfem učiteljici znači više od prepoznatog talenta u maloj glavi. Štitit ćemo se krivnjom drugih, perući sa sebe kukavičluk i pristajanje da idemo linijom manjeg otpora savjetujući djeci da budu kao oni i da će im biti lakše tako nego biti čovjek.

A onda ćemo nastaviti odmahivati i nećemo shvaćati da nam je sve došlo na naplatu i da će nam biti gore sve dok mi ne budemo bolji.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.