Ako je mozak i ako je zdrav

Kad je prije nekoliko godina jedan sociolog pokušao pojasniti mlohavost bosanskohercegovačkog društva rekao je kako smo pomjerili i službenu definiciju u sociologiji o granici trpljenja.

Danas je ta granica debelo prijeđena. Uspjeli smo nadmašiti i znanost, a mlohavost je na tolikoj razini da bismo mogli, ne samo promijeniti definiciju, nego i postati posebna vrsta koju će proučavati nekakva znanost o trpljenju i primanju u zdrav mozak. Ako je uopće zdrav, i ako je uopće mozak.

Svjedoci smo, po tko zna koji put, šutnje onda kad bi je najmanje trebalo biti. Tako smo stisnuli usne i na nesigurno okruženje u kojem živimo, pa smo odmahnuli rukom kad dječak ustrijeli dječaka iako se kunemo u bolje sutra svih naših malih ponosa.

Prešutjeli smo i mjesece šutnje nad nestalim sugrađaninom, nad pljačkama koje nitko ne rasvjetljuje i nad profinjenim otimanjima koja trpimo više nego što ih papir može istrpjeti. Ne zucnemo ni kad oni što nam umotavaju priče o brigama zbrinu tiho i podmuklo svojeg dobavljača automobila pa se opreme preopremljenim automobilom kojim bi mogli zbrinuti višečlanu obitelj pod neprokišnjavim krovom.

Ne zucnemo. Šutnju pravdamo višim stvarima, utjehom da su svi isti i porazom u sebi samima da bismo i mi najradije bili kao oni. Ili jednostavno odemo. Ne pobunimo se ni kad nam dokažu da nam novce uzimaju pred nosom pod kojim smrdi smeće kojeg su neki masno i mirišljavo naplatili. Ne povisimo glas na šalteru niti se obučemo u upitnik kad nam markicu po markicu otimaju za markice kategorijama koje su oslobođene plaćanja bolesne zdravstvene usluge.

Markicu po markicu pretrpimo i kad nam prikupljaju novac za ceste a ispada da ga uzimaju da bi u asfaltu bušili rupe a ne ravnali, poravnavali i pružali nove kilometre puteva po zemlji u koju se kunu a koju svojim potezima proklinju zauvijek.

Nije nas zasmetalo ni krivo pravosuđe. Zaboravili smo istrage o pogibiji djece u zrakoplovu, zaboravili smo pranje ruku nakon smrti beba i odmahivanja da je to, eto, jednostavno tako.

Nismo trepnuli ni nad viješću da nam susjed skoro dva desetljeća ne može ući u svoj stan unatoč presudama najviših sudova u koje se kunemo kad nama treba. Nismo, jer se mlohavi i poniženi ne želimo zamjeriti novim susjedima koji mirnije spavaju od nas iako su u tuđem.

Mogli bismo u nedogled ovako. Svako će se sjetiti svoje nepravde o kojoj je šutio. Tek je možda prozvao susjeda za bacanje smeća, a onda ga sam bacio.

Puno toga nismo, a puno toga je život tražio od nas da mu barem na tren pokažemo da ne prolazi nijemo pored nas i da su se neki previše raspojasali i da je prebahato njihovo davanje u zdrav mozak. Ako je mozak i ako je zdrav.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.