Zašto potrošači u Bosni i Hercegovini šute?

Bosna i Hercegovina je na početku devedestih godina usvojila novi društveno ekonomski model, tržišnu ekonomiju. Nažalost, do današnjih dana nismo savladali ni primijenili njene osnovne principe, objavilo je mostarsko udruženje građana Futura povodom Svjetskog dana potrošača.

Naime, čitav model propada ako potrošač nije ravnopravan. A jesmo li ravnopravni i koliko, dovoljno je pogledati duboko u sebe. Jesmo li ravnopravni na tržištu, trgovini, jesmo li ravnopravni u poljoprivredi, sustavu zdravstva, sustavu obrazovanja, itd.? Da, oblast zaštite potrošača je dio skoro svake druge oblasti, u zdravstvu pacijent je potrošač zdravstvenih usluga, student je potrošač obrazovnih, i mogli bismo tako redom. Teško je naći oblast u kojoj se osjećamo ravnopravnima. U Bosnu i Hercegovinu se uvozi hrana u procentu od osamdesetak posto. Iako teritorij obradivih površina kojih imamo, u jednoj Kini hrani oko 95 milijuna ljudi, mi ne bismo mogli nahraniti ni svoj glavni grad ukoliko bi se granice zatvorile zbog neke nepogode. Toliko smo neozbiljni.

''Iako imamo sasvim solidne zakone iz oblasti zdravstva, koji nam garantiraju najbolju moguću zdravstvenu uslugu, i da pri tome novac prati pacijenta, na terenu imamo sasvim drugačiju sliku. U sustavu obrazovanja često imamo lažno predstavljanje, pa tako našoj djeci često predaju profesori bez pravih, priznatih ili nikakvih znanstvenih radova'', navodi Futura.

Koliko smo neozbiljni, navodi Futura, u pravnom smislu zaštite, najbolje govori činjenica da nemamo ista potrošačka prava u FBiH i RS-u, iako imamo zajednički ekonomski prostor. Naime, Zakon o zaštiti potrošača BiH je donesen 2006., i on je tada bio poprilično dobar. Nakon toga, 2012., RS donosi svoj Zakon o zaštiti potrošača u kojem su donesena brojna poboljšanja. Tako ispada, da za građane Federacije vrijedi onaj Zakon na razini BiH, koji je lošiji od Zakona u RS-u. Zadnjih deset godina političke strukture iz RS-a odbijaju poboljšati državni Zakon, dok političke strukture iz Federacije BiH ne donose svoj koji bi bio izjednačen sa Zakonom u RS-u.

Međutim, ono što najviše zabrinjava potrošače jesu postojeće cijene, pogotovo hrane. Iznos potrošačke košare za jednu četveročlanu obitelj prelazi 3000 KM. Ona je porasla 730 maraka u odnosu na prošlu godinu. Dakle, ako uzmemo skoro pa idealnu situaciju, gdje dvoje iz obitelji radi i ima prosječma primanja, ta obitelj ostaje „kratka“ skoro 1000 maraka mjesečno. Možemo reći da uistinu živimo jedan ekonomski apsurd. Samo za hranu prosječna obitelj treba izdvojiti više od 1400 KM, što znači više od jedne prosječne plaće. Cijene osnovnih prehrambenih namirnica su najskuplje u regionu, pa čak skuplje nego u jednoj, recimo, Njemačkoj ili Americi. Mi živimo na slobodnom tržištu gdje je slobodno formiranje cijena, ali ovi primjeri pokazuju da tu slobode nema. Slobodno je formiranje cijena ali je zabranjeno ostvarivanje extra profita, tako kažu naši zakoni. Još samo kad bi zakone pratio rad institucija na terenu.

Postoji veza između potrošačkih aktivnosti, borbe za bolja i kvalitetnija prava, sa kvalitetom življenja. Opet ćemo se pozvati na građane Njemačke. Oni vrijede za najzahtjevnije potrošače na svijetu, pa su im iz tog razloga proizvodi i usluge jedne od najkvalitetnijih. Iz tih razloga je Njemačka drugi izvoznik na svijetu, odmah iza Kine a prije Amerike.

Zašto potrošači u Bosni i Hercegovini šute?

Iako mnogi mediji, pa i mi sami sebe hvalimo u smislu kako izvodimo magiju preživljavanja, istina je mnogo tužnija. Ustvari, mi se odričemo sve više svega i svačega, kako u svoje ime , tako i u ime svoje djece. Odričemo se kvalitetne hrane, kulture, sporta, higijene…Nema u tome nikakve magije, samo muka, jad i čemer. Nema se tu ni s čim pohvaliti. Odričemo se svega toga i šutimo. Čak je i moguće shvatiti starije generacije i umirovljenike, živjeli su u sustavu kad se nije smjelo baš prigovarati na odluke politike i vlasti, pa se na to navikli. Šutnja mlađih ljudi se može samo opravdati lošim obrazovnim sustavom u kojem ni dan danas nije popularno propitivati samoprozvane autoritete niti kritički javno razmišljati. Samo informiran potrošač je zaštićen potrošač, a informacija u Bosnu i Hercegovinu dolazi sporo ili nikako. Svi građani su potrošači i dok ne budemo svjesni svoje snage u zaštiti svojih interesa, ne trebamo se ničemu dobrom nadati, niti smo dobro zaslužili.