Zašto je ljudi s manje novca plaćaju skuplje

Siromaštvo nije samo život s manje novca. Ono često znači i veće troškove za iste proizvode i usluge. Od kredita i hrane do stanovanja i energije, ljudi s nižim primanjima suočavaju se s gospodarskim paradoksom: što manje novca imaju, to ih svakodnevni život razmjerno više košta.

Na prvi pogled to djeluje nelogično. Čovjek koji ima manje novca trebao bi trošiti manje. Međutim, suvremeno gospodarstvo pokazuje kako siromaštvo često djeluje upravo suprotno.

Ljudi s nižim primanjima nerijetko plaćaju skuplje kredite, kupuju proizvode po višoj cijeni po mjernoj jedinici i žive u stanovima čije održavanje zahtijeva više novca. Istodobno nemaju dovoljno kapitala za ulaganje u rješenja koja bi im dugoročno smanjila troškove.

Ekonomisti tu pojavu nazivaju poverty premium, odnosno premija siromaštva. Riječ je o dodatnim troškovima koje ljudi plaćaju upravo zato što raspolažu ograničenim financijskim sredstvima.

To stvara začarani krug. Nedostatak novca povećava troškove života, a veći troškovi dodatno smanjuju mogućnost štednje.

Mali kredit je skuplji od velikoga

Jedan od najvidljivijih primjera premije siromaštva nalazi se u financijskom sektoru. Osobe sa stabilnim primanjima, imovinom i dobrom kreditnom poviješću uglavnom imaju pristup povoljnijim bankarskim proizvodima. Mogu dobiti kredite s nižim kamatama, duljim rokovima otplate i boljim uvjetima.

Za ljude s niskim ili neredovitim primanjima situacija je drukčija.

Banke ih često procjenjuju kao rizičnije klijente. Zbog toga mogu dobiti nepovoljnije ponude ili uopće ne ispunjavati uvjete za kredit. Neki su tada prisiljeni koristiti skuplje oblike kratkoročnog financiranja.

Razlika može biti znatna. Zamislimo dvoje ljudi koji posuđuju po 10.000 KM na godinu dana. Prva osoba plaća nominalnu godišnju kamatu od osam posto, a druga 20 posto.

Ako se kredit otplaćuje u 12 jednakih mjesečnih rata, bez dodatnih naknada, prva će osoba za kamatu izdvojiti približno 440 KM. Druga će platiti oko 1.120 KM. Za isti posuđeni iznos drugi korisnik plaća oko 680 maraka više.

To je pojednostavljen primjer, ali dobro pokazuje problem. Pristup jeftinijem novcu često imaju upravo oni kojima je novac najmanje potreban.

Mala pakiranja - veliki trošak

Jedna od najskupljih posljedica ograničenog proračuna krije se na policama supermarketa. Veća pakiranja proizvoda često imaju nižu cijenu po kilogramu, litri ili komadu. Međutim, za njihovu kupnju potrebno je više novca odjednom.

Obitelj kojoj je do sljedeće plaće ostalo nekoliko tisuća dinara možda ne može izdvojiti veći iznos za zalihe, čak i kada bi joj takva kupnja donijela uštedu.

Razlika pri jednoj kupnji ne mora djelovati velika. Međutim, kada se ponavlja tijekom cijele godine, postaje znatan trošak.

Isto načelo vrijedi za deterdžente, sredstva za higijenu, hranu za kućne ljubimce i brojne druge proizvode.

Kupnja na veliko zahtijeva i dodatne uvjete. Potrebni su prostor za skladištenje, mogućnost prijevoza i dovoljno stabilan kućni proračun.

Drugim riječima, čak i štednja zahtijeva određeni kapital.

Jeftiniji smještaj - skuplji život

Troškovi stanovanja predstavljaju još jedan važan dio problema. Kućanstva s nižim primanjima često imaju ograničen izbor nekretnina. Niža najamnina ili niža kupoprodajna cijena mogu značiti lošiju izolaciju, stare prozore, zastarjele sustave grijanja i veću potrošnju energije.

Takav stan može biti jeftiniji na papiru, ali skuplji za svakodnevni život.

Kvalitetna toplinska izolacija, nova stolarija i učinkovitiji sustavi grijanja mogu dugoročno smanjiti račune. Međutim, početna ulaganja često su previsoka za obitelji koje najveći dio prihoda već troše na osnovne potrebe.

Poseban problem imaju podstanari. Oni najčešće ne mogu samostalno odlučivati o većim ulaganjima u nekretninu, dok vlasnik možda nema dovoljno poticaja za financiranje radova od kojih bi izravnu korist imao najmoprimac.

Tako nastaje još jedan paradoks: kućanstva kojima bi energetska učinkovitost najviše značila često imaju najmanje mogućnosti unaprijediti je.

Siromaštvo oduzima vrijeme

Cijena siromaštva ne mjeri se samo novcem. Ljudi s nižim prihodima često troše više vremena na aktivnosti koje imućniji mogu jednostavnije organizirati ili platiti.

To može značiti dulja putovanja do posla, obilazak više trgovina u potrazi za nižim cijenama, čekanje u redovima ili dodatne administrativne obveze.

Vrijeme utrošeno na te aktivnosti ima gospodarsku vrijednost. Osoba koja svakodnevno provodi dva sata u prijevozu ima manje vremena za dodatno obrazovanje, odmor, obitelj ili drugi posao.

Sličan problem nastaje kada netko ne može priuštiti kvalitetniji uređaj. Jeftinija perilica rublja ili hladnjak mogu zahtijevati češće popravke i raniju zamjenu.

Zbog toga najniža početna cijena nije uvijek i najniži ukupni trošak.

Nedostatak kapitala kao najveća prepreka

U osnovi premije siromaštva nalazi se jednostavan gospodarski problem: kako bi dugoročno uštedio, čovjek često najprije mora potrošiti novac koji nema.

Za kupnju energetski učinkovitog uređaja potreban je početni kapital. Za povoljniji stambeni kredit obično su potrebni vlastito učešće i kreditna sposobnost. Za kupnju većih količina robe potreban je raspoloživ novac.

Ljudi s višim prihodima mogu birati kada će i kako trošiti. Oni s nižim prihodima često moraju podmirivati najhitnije potrebe.

To ograničava mogućnosti dugoročnog financijskog planiranja. Problem nije nužno u tome što siromašniji ljudi donose lošije odluke. Često je riječ o tome što imaju manje povoljnih mogućnosti među kojima mogu birati.

Što govore istraživanja 

Koncept premije siromaštva posebno je istraživan u Ujedinjenom kraljevstvu, gdje su organizacije koje se bave financijskom uključenošću analizirale dodatne troškove s kojima se suočavaju kućanstva s niskim primanjima.

Istraživanja upućuju na više mehanizama: skuplji pristup kreditima, nepovoljnije načine plaćanja, ograničenu mogućnost izbora dobavljača i veće troškove pojedinih osnovnih usluga.

Važno je naglasiti kako premija siromaštva ne postoji u svakoj transakciji. Velika pakiranja nisu uvijek povoljnija, niti svi ljudi s nižim prihodima plaćaju više za kredite ili energiju.

Ipak, kada se nekoliko nepovoljnih okolnosti pojavi istodobno, njihov zbroj može ozbiljno opteretiti kućni proračun.

Zašto je to važno

Kod nas se ta pojava može promatrati kroz nekoliko svakodnevnih situacija.

Kućanstva s ograničenim prihodima teže izdvajaju novac za zamjenu stare stolarije, poboljšanje grijanja ili kupnju učinkovitijih kućanskih uređaja. Istodobno inflacija i rast troškova osnovnih životnih potreba posebno pogađaju obitelji koje najveći dio primanja troše na hranu, stanovanje i energiju.

Čak i kada se opći rast cijena uspori, to ne znači kako se financijski položaj tih kućanstava automatski poboljšava.

Za razliku od obitelji koje imaju ušteđevinu, one s niskim prihodima teže podnose neplanirane troškove. Jedan kvar automobila, veći račun ili hitan popravak mogu poremetiti cijeli mjesečni proračun.

Zato je važno razlikovati cijenu proizvoda od stvarne mogućnosti kućanstva da ga kupi pod najpovoljnijim uvjetima.

Može li se smanjiti premija siromaštva?

Rješenje nije samo u povećanju financijske pismenosti. Znanje o tome kako je veće pakiranje povoljnije malo znači čovjeku koji nema dovoljno novca za njegovu kupnju.

Smanjenje premije siromaštva zahtijeva kombinaciju mjera: dostupnije financijske usluge, transparentnije cijene, ciljane programe energetske učinkovitosti i potporu kućanstvima koja ne mogu financirati početna ulaganja.

Važnu ulogu mogu imati i kompanije. Jasno prikazivanje jediničnih cijena, razumljivi uvjeti kreditiranja i pristupačni modeli plaćanja mogu pomoći potrošačima izbjeći nepotrebne troškove.

Za državu je to pitanje socijalne politike, ali i gospodarske učinkovitosti. Novac koji kućanstva nepotrebno troše na skuplje osnovne usluge ne može se usmjeriti u štednju, obrazovanje ili produktivnije aktivnosti.

Najskuplje je kada nema izbora

Premija siromaštva otkriva jednu od manje vidljivih nejednakosti suvremenoga gospodarstva. Dvoje ljudi može kupovati iste proizvode, koristiti iste usluge i živjeti u istom gradu, a ipak imati posve različite troškove života.

Razlika nije uvijek u njihovim potrošačkim navikama. Često je u pristupu kapitalu, kvalitetnijoj infrastrukturi i mogućnosti planiranja unaprijed.

Zato siromaštvo nije samo pitanje koliko novca netko ima. Pitanje je i koliko mora platiti zato što tog novca nema, zaključuje Bonitet.