Mostarski ''bermudski trokut'': Vukovarska – Rudarska – Blajburških žrtava

Vjerujemo da još uvijek ima dosta Mostaraca koji se sjećaju kako je izgledalo područje Zgona i Rudnika prije rata. Veliko područje na kojem se gradilo postupno – i oprezno, poštujući nekoliko stvari . Najvažnije su bile potkopanost terena od strane mreže rudarskih jama i realne mogućnosti postojeće infrastrukture da podnese bilo kakvo povećanje broja novoizgrađenih stambenih objekata. Stoga je do devedesetih godina taj dio i izgledao striktno djelomice urbaniziran, nove zgrade nicale su poput prstena oko područja kojeg su činile privatne bašte i zemlja kojom je gospodario Rudnik mrkog uglja Mostar.

Pročitajte još

Hoćemo li prijeći preko pokisle lopate?

Gdje je nestao čovjek?

Stambene zgrade do prije rata nicale su sa mjerom i sa osjećajem za prateću infrastrukturu. Malene dvokatnice sagrađene nakon Drugog rata bile su prve zgrade na tom području (ne računamo li bivšu Staru upravu Rudnika koja je još u prošlom stoljeću potonula u zemlju i popucala pod vlastitom težinom , kao opomena da to tlo nije baš idealno za građenje), prave proleterske stambene jedinice, bez balkona i drugih karefeka, ali i danas mnogima dovoljne za život.
One su s jedne strane krajem šezdesetih okružene nizom zgrada koje danas čine lijevi dio Vukovarske ulice, moderne stambene jedinice sa specifičnim rasporedom stanova i ulazima u njih sa zajedničkih galerija.

Te su zgrade u svoje vrijeme bile europski trend i imamo ih na nekoliko lokacija u gradu, a na Zgonima ih je odlikovala planska gradnja sa dosta zelenih površina i pripadajućim vrtićem (Popularni Kameni vrtić), igralištima i malim parkovima, te planski odrađenim mjestima za bacanje smeća i parkiranje vozila. Nova naselja okružena su i prstenom škola – Deseta, Peta, Bijeli Brijeg… za svakoga je bilo mjesta i parkinga. Bilo je mira i reda.

Kako se gradio grad

Slična stvar se dogodila u drugoj polovici osamdesetih, kada je područje Rudnika planski i oprezno, poštujući struku i norme življenja, okruženo prstenom novih naselja. Jedno popularno nazvano Eksperiment 3 niknulo je duž današnje Dubrovačke (primijetite samo tada zasađen i danas bogat drvored uz cestu, preko puta današnje AO Leko i benzinske crpke!). Naselje je po standardima osamdesetih dobilo i ogromno atomsko sklonište sa malenim „trgom“ i mjestom za igru na krovu objekta. Pogledajte samo u što se to danas pretvorilo!

Drugo naselje niknulo je između tadašnjeg Auto – moto društva „dr. Safet Mujić“ (na tom je mjestu danas zgrada Euroherca) i Nove uprave Rudnika (koja je naedavno srušena da bi napravila mjesta novom nizu stambenih zgrada u izgradnji. Negdje u to vrijeme počinje i izgradnja prvih stambenih zgrada na području današnjeg desnog dijela Vukovarske, područja koje će u zadnjih petnaestak godina doživjeti pravi „urbanistički bum“.

K'o Tirana i Drač za vrijeme Envera Hoxe

„Urbanistički“ je stavljen namjerno pod navodnike, jer usporedimo li način i filozofiju gradnje prije rata s onim poslije rata, to je kao nebo i zemlja! Otkada je područje s desne strane današnje Vukovarske, pa zaključno s Rudarskom i ulice Blajburških žrtava, znači to je područje nekadašnjeg Rudnika (koji je prvi „pao“ u akciji divlje privatizacije, dok još praktično barutni dimovi i nisu prošli) postalo poprište masovne izgradnje, tu se uglavnom ne zna tko pije, a tko plaća. Usporedite samo lijevu i desnu stranu Vukovarske i pogledajte kako se planiralo nekada i kako se gradi sada.

Bez zelenih površina, bez mjesta za parkiranje, bez osjećaja za potrebe za odmor i relaksaciju stanovnika, bez ikakvog reda i stida! Samo meći, ziđaj, ograđuj! Pa što ako svako malo voda potkopa beton ili betonske kocke, kao da je to neki znak? Pa što ako, kad zatrese manji zemljotres, nikome nije zgodno? Pa što ako i dalje postoje neki stariji ljudi koji cuckaju ustima i vrte glavom i govore kako ne dao Bog jačeg potresa.

Drvo, drvo, ja ti prd'o!

Opća džidžanija stambenih i poslovnih objekata i opći nered najlakše se vidi s nebesa, pogledajte samo Google maps i usporedite lijevu stranu Vukovarske sa desnom i neka vam pogled ode i na Aveniju. Uredno posložene zgrade, drvoredi, zelene povrpine i simetrija, čak i ozbiljno nagrđeni poslije rata i danas nekako drže formu, pa makar gledajući „iz aviona“. A s druge strane, druga priča – kako kome padne na pamet, hlada ni za lijeka, a planski izgrađenih prometnica i drvoreda skoro da i nema. Dodajmo tome onu sramotu od makadama i prizore kao iz Mad Maxa 3 na nikada dovršenoj vezi između Vukovarske i Blajburških žrtava, nizove novih zgrada bez parkinga i mjesta za igru, ulice u kojima se ne mogu mimoići dva automobila, načičkane automobile koji jašu i po ulazima u haustore i na pola ceste, a koje policija nikada ili rijetko sankcionira…sve je to nama naša borba dala!

Tužno je živjeti u gradu u kojem se točno vidi što je „do“ i što je „od“. Samo treba pratiti drvorede. Dokle seže zadnje planski posađeno drvo, dotle seže i pamet, urbanizam i gradski stil života. Odakle kreće beton, beton i samo beton, futrovan gomilama lima na četiri kotača naguranog u svaku slobodnu poru naselja, e tu počinje ruralno razmišljanje „do mrginja“, malograđanština i krkanluk!

Nema hlada – nema ni grada!

Što je najgore u svemu, taj dio grada hvali se prirodnim priraštajem, u današnja šugava vremena svakako hvale vrijedan podatak. No, što zbilja ovaj grad čini da se taj prirodni priraštaj zbilja primi i ostane? Hoće li se djeca zbilja igrati samo u privatnim igraonicama ili će im se napraviti veliko igralište dostojno velikog naselja? Hoće li se roditelji kao revolveraši na Divljem Zapadu propucavati na parkinzima zbog ono malo prostora za tako previše automobila? Hoće li se netko sjetiti proširiti i (po)asfaltirati sve te očajno loše komunikacije unutar naselja? Ima li tko da nešto planira i da gleda u budućnost ili se plaća prima samo zato da se nekako dogura do kraja radnog vremena – i briši kući!? Nova škola? Novo igralište? Novi park? Halo, šupci?

Ili ćemo samo gledati kako niču zgrade raznih investitora navučene do granica parcela? Ili će se sve, pod teretom naše gluposti, pohlepe i jada, jednog dana urušiti u zemlju?

Gledano i s neba i sa zemlje – ništa što bi bilo koga začudilo.