Kako je opstao granap?

Bosna i Hercegovina je zemlja specifična po mnogo čemu. Neke su stvari strancu apsolutno neprihvatljive, ali u kulturi našeg naroda zadržalo se i nekih vrijednosti kojih u razvijenijim zemljama nema. Bosanci i Hercegovci i dalje brinu jedni o drugima, ma koliko se to sa strane činilo nemoguće, možda i apsurdno. Komšiluk, sokak, mahala i skoro u svakoj opstao i po jedan granap. Tržni centri u našoj zemlji niču kao gljive poslije kiše, male prodavnice se s njima ne mogu natjecati ni cijenama, sigurno ne i ponudom, ali nekim čudom i dalje… opstaju, piše Forbes.

Granap i granapče

U Sarajevu, ali i drugim bh gradovima, male trgovine u kojima se opskrbljuje cijela jedna ulica ili mahala, nazivaju se granapima. Oni koji nude voće i povrće u Bosni i Hercegovini nazivamo piljarima.

Djeca u našoj zemlji pamte ih po bezbroj odlazaka po namirnice, slatkiše ili bilo što drugo što u određenom trenutku “zafali” u kući, ali i u komšiluku, jer i komšiji uvijek nešto treba. Biti granapče imalo je i određene “benefite”, najčešće se za kusur, kao vid zahvalnosti, mogla kupiti čokolada ili bombone, a običaj je da dijete koje se redovno šalje po hljeb ili mlijeko, na neki način nagradi. Granapče nije smjelo odbiti starijeg koji ga je poslao u kupovinu. Tako su se i kroz generacije zadržavale navike kupovine u lokalnim prodavnicama. Nekadašnja granapčad danas šalju svoju djecu po sitnice koje nedostaju.

Prijateljski odnos s kupcima

Još jedna od bitnih razlika u načinu kupovine u velikim lancima i u granapu je odnos s kupcima. U granapima najčešće rade vlasnici, ili pak članovi obitelji tog istog vlasnika, kojem je ta malena prodavnica jedini izvor zarade. Kroz godine poslovanje razvija prijateljski odnos s kupcima. U granapima se ostavljaju ključevi od kuće, prenose poruke, a prodavci znaju gotovo sve detalje iz života svojih mušterija. Nerijetko se na kasi započnu dugi razgovori; priča se o zdravlju, ekonomskoj situaciji, politici, pa se malo i “promahala”. Sve je to za ljude, što bi se reklo. Dok se vagaju banane; čuje se i poneki vic, udjeli kompliment. Taj prijateljski odnos razvija i kupovne navike, pa će susjedstvo najčešće platiti skuplju cijenu da bi podržao svoje prijatelje.

Nakon rata devedesetih, malene prodavnice su se otvarale na svakoj trgovini, a onda su se s privatizacijom i ojačanim prisustvom kapitalizma u zemlji, koja je funkcionirala po komunističkim načelima, počeli pojavljivati veliki trgovački lanci sa svojim širokim rafama, laserskim skenerima i širokim asortimanom, a ono što je najvažnije kupcima, cijene u velikim lancima bile su dosta povoljnije. Na prvi mah izgledalo je da će male prodavnice, granapi, nestati. Naravno, mnogi su prestali s poslovanjem, ali do očekivane apokalipse nije došlo. Ipak, inflacija i smanjena kupovna moć stanovništva predstavljaju novi udar na poslovanje malih prodavnica.

Čast svakome, veresija nikome

Jedan od natpisa koji se mogu pročitati u blizini trgovine u granapima širom Bosne i Hercegovine je upravo “čast svakome, veresija nikome”. Veresija je, za one koji ne poznaju ovaj termin, zaduživanje kod prodavača ili pak kupovina na odgođeno plaćanje na “visok datum” koja i dalje postoji, a koja je možda i najvažniji razlog opstanka granapa. Možete li zamisliti da u nekom od supermarketa velikog trgovačkih lanaca napunite korpu i kažete da ćete platiti kada vam legne plaća ili mirovina? Najvjerojatnije bi vam pozvali zaštitara koji bi vas uredno izbacio iz trgovine, ne mareći tko promatra. U granapima je to u mnogim slučajeva sasvim normalna stvar.

Kroz prijateljstvo i godine razvilo se i povjerenje koje je u zemlji, koja je prema mnogim ekonomskim parametrima, najsiromašnija ne samo u regionu, nego i Europi, a kojima ovo povjerenje često znači preživljavanje. Samo je u Federaciji Bosne i Hercegovine na solidarnom fondu 450 hiljada penzionera čija imena najčešće završavaju u sveskicama sa spiskom dužnika. To povjerenje i jednima i drugima, u ovakvim okolnostima, znači život. Granapima za poslovanje, penzionerima za preživljavanje.

''Teško je funkcionirati kad se borimo s velikim lancima trgovina, ali znaš što je, problem je što je kupovna moć slaba. Kod mene je bolja roba nego u bilo kojem velikom supermarketu! Oni da ovakvu robu prodaju, morali bi imati iste cijene kao i mi. Oni prodaju definitivno slabiju, manje kvalitetniju robu'', objašnjava nam naš sugovornik iz Tuzle.

Koliko god se trudili da ova priča izgleda romantično, na rafama malih prodavnica pored cijena, onaj tko malo drugačije pogleda, može pročitati i priču o teškom životu običnog građanina Bosne i Hercegovine. U tim malim nakrcanim prostorima domaćih granapa, možete pronaći bezbroj životnih priča koje na životnoj traci, baš kao na kasi, čekaju da budu naplaćene ili upisane. U toj je ljubavi i nesreći možda i tajna. Možda i odgovor. Zašto je to razlog što veliki nisu progutali male, bar ne tako brzo. Ta borba za opstanak malih prodavnica i “malih ljudi” u našoj zemlji, čini se, traje vječno. Neki drugi vid “veresije” polako preuzima primat zamotan u sjajni papir, umjesto u fišek. Veresija svakome, čast nikome!